Prikaz knjige Dušana Mijajlovića Adskog „Trošenje (ne)moći“

„Srušeni apsolutizam razuma i opovrgnuta vrednost pravila.“ (Dušan Mijajlović Adski: „Trošenje (ne)moći“; Narodna biblioteka „Rade Drainac“, Prokuplje, 2016.) „Čovek kad je sam ili je Bog ili đavo.“ (Latinska izreka) Ono što je u svetskoj arhitekturi dekonstruktivizam, to je Dušan Mijajlović Adski u srpskoj književnosti. Rasnom pripovedaču kakav je Dušan Mijajlović Adski sudbina je namenila još jedan u nizu teških zadataka. Ipak, ne može se svakome poveriti pisanje priča koje (ni)su istinite. No, to nije nimalo slučajno; tako zapaljivom narativnom materijom mogu da se bave samo istinski i vrhunski majstori stvaranja…

Poezija: (Ne) znam te!

(Ne)znam te! Ne znam se. Ne znamo se. Ali, zanimaš me. Jer ogledala oživljavaš jer prostore iskrivljuješ i ispravljaš jer mi šalješ razglednice sa drugih univerzuma. Jer ti ne siđeš, već se baciš na gore, s’ uma. Jer dendriti i neuriti su tvoja šuma. jer si vešta optička varka i jer si iluzija. Jer si stvoren iz delića i niz si rastvorenih parčića. Jer si žedan i gladan otkrića jer imaš spiralno obojeni oltar jer si i sam vizionar. Jer imaš dar. Jer si rasparen par i paran nepar. Jer…

Poezija: Val

Tiho… sad pučina maršira, nevidivim hodom očekuje se tajni čas čak i zvezde strepe nad svesvetom vodom pred valovima trebalo bi stišati glas. To je val gromke tišine za njim plače vaseljenska glad, to je putir dostojanstvene visine, u kom je svetost, nezemaljski slad. Greben je u grudima gord i brodolom srca sledi, čudo nad čudima pokreće svod, do srca put da odledi. Molim za tišinu! Pa da mir vaskrsne, na hridu putokaz je za visinu, nek se radost besa rasprsne. Ćutanjem pokrij se, nemir preti kada kob tumara svugde…

Proza: U cik zore

Na obali nestrpljivo skidam odjeću. Dio po dio, bacam daleko od sebe. Kidam jutarnju rosu kap po kap, ostavljam to svjetlucavo blago u uglu niskog šiblja, divljeg šipka sa prezrelim plodovima ko biserima. Lagani jutarnju vjetar usporava moju namjeru, da se go – golcat otisnem po vodi i plivam… plivam što dalje od svega. Hladi moju nagomilanu vrućinu topline straha koji čeka duboko u umeni Lagani jutarnju vjetar. Obruši se jedan zlokobni zrak iza visokih borova na proplanku na mene, probio me kroz tjelo ispod ramena, sasvim slučajno, nenadano, ostao…

Proza: Neko

Na kraju vraća se početak, isto onako neznan, isto tako čudnovat. Pastelne boje žara polako obasjavaju živote koji će tek doći, koji nesvesno postoje i one koje polako koračaju ka nečem što nam je svima nepoznato. Dok ptice slažu melodičnu priču sa zvukom klavira koji dopire iz jednog stana, čovek očiju hladnih talasa sedi u parku. Ljudi jure pored njega. Svaki dan je dolazio u taj park, na to isto mesto. Teško je hodao zbog svoje bolesti. Njegov um ispunjava buka reči, pitanja. Nakon nekoliko dugih trenutaka pored njega seda…

Šokantna ispovest studentkinje Hogvortsa: VREME JE DA SE SAZNA ISTINA!

Ćutala sam do sada. Niko nije znao koliko patim, kroz šta sam sve prošla. Svi priželjkuju da budu primljeni u Hogvorts, da postanu deo te „magične“ zajednice. Knjige su ispisane o njemu, ljudi ga obožavaju, čitavi sajtovi su posvećeni nekoj vrsti virtuelnog petinga između fanova Hogvortsa i Hari Potera koji dolaze do orgazma samo pišući u kaps loku kako ONI NAJBOLJE POZNAJU ovu rupčagu od škole. Dosta mi je više. Vreme je da se sazna istina. Bila sam prvi i jedini student iz Srbije koji je ikada koji upao tamo. Baba…

Intervju: Časopis „KULT“ – „U borbi protiv velike količine medijskog šunda moramo imati sizifovsku izdžljivost.“

Da bi kultura u jednom duštvu opstala potrebno je ostvariti koherenciju među različitim kulturnim sadržajima. Potrebno je objediniti ono što kulturu čini kulturom – ukuljučiti različite muzičke, filmske, književne i druge kulturne sadržaje i na prvom mestu biti temeljan u tome. Ovakav poduhvat može biti složenog karaktera, ali uz entuzijazam i međusobnu podršku i te kako je moguće ostvariti takav naum. Primer za to je upravo časopis „KULT“. Dragi čupavići, „Čupava Keleraba“ vam donosi razgovor sa uredništvom časopisa. Mina, Milena i Miljana za naš blog, između ostalog, otrkivaju idejni segment…

Poezija: San

Imao sam san no, izgubio se na ivici tvojih očiju i sada ga tražim između prepona ljubavnih stihova pred svitanje u tvojoj spavačici koja ti savršeno pristaje i otkriva mekana bedra u kojima pronađoh svoj san čim je moj jezik pozvao i gornje i donje usne na ples… ples na kojem se spojiše naši uzdasi puni čežnje ali i požude za slatkasto slanim sokom stvorenim u mračnim kutovima sočne vagine. Autor: Josipa Lesinger

Poezija: Irina

Nije  više morao na silu da te gura u ormar Među čiviluke, njegovo svadbeno odelo i venčanicu tvoje majke zavlačila si se svojevoljno Svake večeri kada je sa puta dolazio terao bi vas da pijete sokove koje tog dana nije prodao Morale ste da se smejete Slikao vas je i postavljao vaše osmehe na svoj fejsbuk profil, hvalio se svetu kako ima divnu decu A potom bi skidao kaiš Tuko vas je besomučno Polivao viskijem Tebe, sestru i majku Nazivao je imenima Svojih šefova Dok vam je gazio po stomacima…

Proza: Lopta je okrugla dok se ne probuši

Dragi navijači, iza nas je Olimpijada, a ispred nas Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Sjećate li se Južne Afrike. Vuvuzele, džambolani, ruka Kuzmanovića i „noga sa Svjetskog prvenstva“. A počelo je fantastično. Kvalifikacije prošli kao od šale. Ubjedljivo prvi u grupi. Prvi put nastupamo kao Srbija. Selektor Antić iskusan i autoritativan odabrao najbolje igrače. Igrači dobri, uigrani i složni. Atmosvera u timu kakva se samo poželjeti može. Atmosvera u zemlji i naciji još bolja. Svi stoje iza reprezentacije. Svi osim muzičara. Oni prave kakofoniju. Oni su, izgleda, patrioti na (finansijske)  baterije.…