Kad bi se izjava „Puče mi žica na čarapi“, umesto na početku ispovesti Hane Adrović u knjizi jednostavnog naslova Odgovor, nalazila kao status na nekom od autorkinih profila na društvenim mrežama, sigurno bi bila plodno tlo za lascivne i provokativne komentare kakvi su maltene postali metafora neraskidivo vezana za ime voditeljke popularne emisije Nešto drugačije.
Redovnim sastavljačima kontroverznih komentara na digitalnim profilima Hane Adrović mogla bi da se uzburka mašta i kad na početku predgovora koji je napisala psihološkinja Ana Mirković pročitaju da je žena poput vrećice čaja zato što tek kad se nađe u vrućoj vodi sazna se koliko je jaka – bez obzira na to što je Ana Mirković u datom slučaju citirala misao Eleonore Ruzvelt, koja nije ni mogla naslutiti da će se u budućnosti pojaviti nešto što će biti okarakterisano terminom digitalno nasilje.
Iako na naslovnoj strani Odgovora stoji da je mnogo pitanja o digitalnom nasilju dok je odgovor samo jedan – što bi trebalo da ukaže na osnovnu tematiku knjige – ipak će sa svakim narednim poglavljem biti sve jasnije da se u knjizi znatno više spominje sâm termin odgovor nego što se daje konkretan odgovor na bilo koje od mogućih pitanja, a ovaj je nedostatak svojstven svim tekstovima koje potpisuje Hana Adrović kao autorka.
Nešto je drugačije (da se izrazimo u skladu sa nazivom popularne emisije) u tekstovima ostalih autora, jer sama knjiga Odgovor koncipirana je kao zbornik različitih mišljenja, i to na principu svojevrsne prstenaste kompozicije, pri čemu spoljni, takoreći zaštitni prsten čini uvodna stručna reč Ane Mirković i zaključak u vidu malog leksikona o digitalnom nasilju (sa odrednicama preuzetim iz Pojmovnika rodno zasnovanog nasilja počinjenog posredstvom tehnologije Hristine Cvetinčanin Knežević), da bi unutrašnji prsten činila memoarska ispovest Hane Adrović, koja je ponegde prekinuta ispovestima njenih prijateljica ili sagovornika, uz komentare sa društvenih mreža koje je autorka izdvojila, dok centralni sloj predstavlja tekst urednice Marije Ratković, koji vidno odudara od ostatka knjige, jer se u njemu ne govori uopšteno o digitalnom nasilju niti se neprestano najavljuje neki odgovor koji nikako da se pojavi, nego se nepristojno komentarisanje ilustruje konkretnim primerima i doslovno se prenose reakcije izazvane takvim komentarima.
Stoga se iz Odgovora, premda je Hana Adrović istaknuta na naslovnoj strani kao da je autorka knjige u celini, više saznaje o verbalnim i digitalnim uvredama koje je Marija Ratković dobijala zbog sopstvenih stavova, nego što se saznaje o perverznim komentarima izazvanih fizičkim izgledom Hane Adrović, tako da je za čitanje knjige, tačnije za čitanje onih poglavlja koje kao autorka potpisuje Hana Adrović, neophodno unapred znati barem poneki od onih komentara koji su izazvali šokantne reakcije čim su se pojavili na autorkinim digitalnim profilima.
Pritom se zapaža da je jedino u tekstu Marije Ratković veoma precizno, i to matematičkim jezikom, definisana prilično jednostavna formula najvećeg broja perverznih komentara postavljenih ispod fotografija ili statusa Hane Adrović, a formula je sledeća: kad bi ona bila iks, on bi bio ipsilon i radio bi joj zed – što je dovoljan pokazatelj plitkosti i primitivnosti samih komentara.
Moguće da je Hana Adrović (svojevoljno ili na sugestiju neke od ostalih autorki tekstova u knjizi) svesno izbegla da konkretno spomene koji je bio prvi perverzni komentar zbog kojeg se zapanjila, kao što je izbegla i da citira one opaske koje imaju više nego jasnu seksualnu ili čak pornografsku konotaciju (komentar koji se svodi na to da bi neko ušao u nju kao Hitler u Poljsku 1939. spominje se samo kao citat iz jednog intervjua), jer tako bi čitalac željan upravo takvih detalja mogao da od poglavlja do poglavlja sve nestrpljivije iščekuje kada će najzad autorka da citira kontroverzne komentare i da opiše kako se osećala dok ih je prvi put čitala, pa bi knjiga u tom smislu ispunila svoju misiju ako bi prevarila znatiželjnog čitaoca da zarad iščekivanja lascivnih detalja stigne do poslednje stranice ne pročitavši nijednu opscenu reč unutar ispovesti Hane Adrović.
Ali, kao što se u knjizi više puta spominje izraz odgovor nego što se daju bilo kakvi odgovori na pitanja koja ni sama nisu do kraja jasno formulisana, očigledno je da se o Odgovoru mnogo više govorilo pre nego što je objavljen nego što će potom biti čitan – uprkos preterano upadljivom broju pohvala koje su odštampane na zadnjoj korici knjige i koje potpisuju eminentna imena iz sveta publicistike.
Možda bi knjiga o digitalnom nasilju privukla veću pažnju da se zadržala na prvom prstenu (dakle, na stručnom mišljenju psihološkinje Ane Mirković i na definisanim odrednicama vezanim za digitalno nasilje), ili pak na krajnjem unutrašnjem sloju (na primer, da je kratka naturalistička ispovest Marije Ratković pretvorena u duži prozni oblik ne bi li se približila zadovoljavajućem formatu koji knjiga kao pojam podrazumeva), jer tada bi bilo jasnije i koja je ciljna grupa čitalaca.
Ako se mislilo da će ime i lik Hane Adrović na naslovnoj strani biti dovoljni da privuku pažnju šire publike, takva je zamisao teško neostvariva, jer sastavljači perverznih komentara na račun fizičkog izgleda Hane Adrović, kao i pasionirani čitaoci takvih komentara, ne mogu se listom pretvoriti u čitaoce knjige koju ona potpisuje kao autorka, dok oni koji nisu upućeni u suštinu samih komentara neće ni na osnovu brojnih preporuka ni na osnovu naslovne strane pronaći u Odgovoru bilo šta zanimljivo, mada je knjiga prvenstveno namenjena onima koji kao posmatrači sa strane uopšte ne reaguju na digitalno nasilje, ili je bolje reći digitalno dobacivanje (kao što se inače ne reaguje na fizičko nasilje ili na neprimereno verbalno dobacivanje) nego što je namenjana onima koji nesputano vrše digitalno nasilje i koje ne bi ni dirnula bilo čija iskrena ispovest o ovoj sve aktuelnijoj temi.
I psihološkinja Ana Mirković baca akcenat na posmatrače nasilja kad naglašava kako su pravi superheroji današnjice oni koji reaguju da bi zaštitili osobu koja trpi nasilje, dok će se Hana Adrović posredno dotaći i razloga zbog kojeg mnogi ne reaguju na digitalno nasilje, jer ni autorka ne može da pobegne od pitanja koje je mnogima moralo pasti na pamet i koje se svodi na to da li je ona sama htela da dobija perverzne komentare (jer su i takvi komentari, u krajnjem slučaju, dokaz popularnosti i gledanosti njenih emisija).
A čim se pojavi takva sumnja, onda sledi i pretpostavka da žrtva digitalnog nasilja i ne želi bilo kakvu pomoć, pa je u celoj knjizi jedini konkretan odgovor od strane Hane Adrović zapravo njeno izričito napominjanje kako nikada nije želela da dobija takve komentare.
Osim što se autorkina ispovest – koja se pretvorila u priču o njenoj novinarskoj karijeri uprkos autorkinoj izričitoj želji da ne bude tako – razlikuje od ispovesti Marije Ratković već zbog toga što se Marija Ratković ne ustručava da citira nepristojne izraze koji su joj bili upućeni, upadljivo je da se razlikuje i njihovo poređenje digitalnog nasilja sa fizičkim, jer dok Hana Adrović direktno poredi uvredljive komentare na društvenim mrežama sa nasilničkim ponašanjem u školi, dotle Marija Ratković s pravom odbacuje takvu paralelu zato što se od vršnjačkog nasilja po školama lako može pobeći čim se uđe u roditeljsku kuću, dok se od digitalnog nasilja ne može pobeći običnim diskonektovanjem ili gašenjem računara, za šta su dokaz i pojedina samoubistva izazvana upravo uvredljivim komentarima na društvenim mrežama.
Nije teško zaključiti da je Odgovor koncipiran kao zbirka tekstova više autora zato što Hana Adrović ne bi mogla sama da dođe do odgovora na jedno kompleksno pitanje, pa je potražila pomoć stručnog lica, ali i pomoć onih koji su sami pretrpeli digitalno nasilje ili su preventivno udarili na njega kako ne bi postali njegove žrtve (iako na samom početku stoji napomena da je ovo „knjiga o prijateljstvu“, pre bi se moglo reći da je ovo knjiga koju je sastavilo nekoliko prijateljica).
I premda je Hana Adrović neretko lutala u potrazi za pravim odgovorom, a ponekad dolazila i do zaključaka za koje je na prvi pogled jasno da su krajnje pogrešni i nedorečeni, upravo takvi detalji daju knjizi posebnu draž, jer iskrena naivnost uspeva da ublaži izvesne nelogičnosti koje su itekako upadljive.
Sigurno će većina čitalaca odmah shvatiti koliko je Hana Adrović pogrešila pomislivši kako je sastavljačima perverznih komentara na njen račun bio cilj da ona prekine rad na svojoj emisiji, jer očigledno je stvar potpuno suprotna – tačnije, cilj je bio da ona kao voditeljka nastavi sa javnim poslom kako bi oni mogli što više da komentarišu njene fotografije i da na taj način privlače pažnju, ali i da troše energiju koju bi inače trošili onako kako je Marija Ratković opisala: iznošenjem sopstvenih seksualnih fantazija pred drugarima, pa i pred drugaricama.
Tamo gde autorka zastane ili se zbuni, nađu se njene prijateljice i saradnice da joj pomognu i da bukvalno dopišu knjigu, naročito kad je Hani Adrović zbog generacijskog jaza teško da dokuči pravila i klopke koje iz dana u dan stvara digitalni svet.
I na ovom se planu uočava izvestan kontrast između Hane Adrović i Marije Ratković, ali samo donekle, jer iako ni Marija Ratković ne pripada naraštaju koji je stasao uz društvene mreže, ipak joj je uobičajeno da za označavanje stvarnosti koristi upadljivu skraćenicu IRL (in real life), koja bi bila prikladnija digitalnom svetu, dok je Hani Adrović ipak čudno da realnost sagledava prvenstveno kao suprotnost digitalnog sveta označavajući je navedenom skraćenicom, mada joj nije neobično da svoje tekstove prožima neprevedenim i netranskribovanim anglicizmima svojstvenim prvenstveno digitalnoj komunikaciji.
Sasvim je očekivano što se Hana Adrović obraća za pomoć i jednoj pripadnici mlađe generacije, koja se veoma dobro snalazi u digitalnom svetu i samim tim se efektno bori protiv nasilja na internetu, a jedan od vidova ove borbe jeste i posezanje za anonimnošću, koja starijim generacijama može delovati kao obično skrivanje i bežanje od stvarnosti i odgovornosti, pa i prekršaj u vidu lažnog predstavljanja, ali očigledno je u pitanju veoma proračunata taktika koja daje plodove, naročito kad se treba sakriti pred digitalnim nasiljem (stoga je logično pretpostaviti da anonimna sagovornica Hane Adrović pripada generaciji koja će, svega nekoliko meseci nakon objavljivanja Odgovora, povesti i proširiti na celu Srbiju masovnu pobunu protiv režima i sistema, pri čemu će se jedan od uspeha protesta ogledati u tome što će čak i predvodnici pobune ostati uglavnom anonimni i tako izbeći da im na sopstvene digitalne profile stiže gomila uvreda i kleveta u cilju diskvalifikovanja samog protesta).
Ima u Odgovoru, naravno, i pojedinih ispravnih zaključaka do kojih je Hana Adrović došla nezavisno od svojih saradnika i sagovornika (ili je barem tako predstavljeno u samom tekstu), poput spoznaje da ono što se o nekome piše u komentarima – to zapravo nije on, a kad se ovakav stav prihvati, digitalno nasilje je dobrim delom pobeđeno, pa možda više nije ni potreban bilo kakav detaljan i konkretan odgovor.
Neodoljivo je poželeti da Hana Adrović preinači svoju ispovest u autobiografsku pripovetku ili roman, jer ionako je njen dosadašnji životopis sâm za sebe – čak i da se u potpunosti izostave lascivni komentari sa njenih digitalnih profila – veoma inspirativan za fiktivnu ili barem pseudofiktivnu prozu (uzgred, potkrala se u Odgovoru omaška koja bi bila svojstvena jedino piscu fikcije kad zaboravi koje je ime na prethodnoj strani dodelio svom junaku, jer teško je inače objasniti kako je autorkin saradnik Saša Al Hamed postao na narednoj stranici – Ivan Al Hamed).
Utoliko bi fikcija zasnovana na karijeri Hane Adrović bila zanimljivija zato što se voditeljka emisije Nešto drugačije nije ogledala samo u novinarskim, nego i u političkim vodama, mada je to u svojoj ispovesti samo uzgred dotakla, pritom ne spomenuvši da je bila član koalicije karakterističnog naziva Suverenisti – a ovaj je podatak možda izbegnut i zato što ne bi bio u skladu sa onim poglavljima gde se iznose podaci o autorkinom dolasku u Majami i snimanju emisije na engleskom jeziku usred Amerike, što je itekako suprotno od suverenizma kao ideologije i mnogo je bliže njegovoj izrazitoj suprotnosti oličenoj u globalizmu.
Ako je zaobilaženjem naziva političkog pokreta kome je Hana Adrović pripadala izbegnuta kontradiktornost prema autorkinim docnijim životnim odlukama i uspesima, takve se nedoslednosti nisu mogle izbeći u nekim drugim slučajevima, naročito onde gde autorka deluje kao da nije sigurna dokle ide njena tolerancija a odakle počinje osuda, dokle je granica onoga što je želela a odakle počinju pojave koje izazivaju njeno zgražavanje, dokle je kontroverza kojoj je sama težila a odakle je ono što se smatra nasiljem.
Takođe bi se čitaoci mogli zbuniti pred autorkinim izričitim stavom kako ne želi da bude žrtva – jer kad se uporno kloni takvog statusa (koliko god on delovao ponižavajuće), onda je pitanje da li uopšte ima smelosti da se aktivno bori protiv digitalnog nasilja i da li uopšte prihvata postojanje takvog pojma – kao što se mogu zbuniti i pred njenom tvrdnjom da joj smeta što danas svako može da vodi televizijsku emisiju (a takvu tvrdnju ne treba posebno komentarisati).
Društvene mreže omogućile su da se popularnost stiče i zahvaljujući objavama na tuđim digitalnim profilima, zbog čega neće biti neobično ako neko postane prepoznatljivo ime ili lice samo zahvaljujući redovnom sastavljanju lascivnih komentara ispod svake objavljene fotografije Hane Adrović, pa je stoga postojao rizik da se Odgovor pretvori u nesvesno popularisanje pojedinih sastavljača takvih komentara – ali, sa druge strane, knjiga ne bi bila potpuna da u nju nisu uneseni barem oni komentari koji bi donekle rasvetlili razlog njenog objavljivanja.
Već je napomenuto da je Hana Adrović izbegavala da koristi opscene reči i da je unutar svojih tekstova citirala komentare koji su uglavnom lišeni neprimerenih izraza (premda imaju jasnu seksualnu konotaciju), pa je i bilo očekivano da se u posebnom dodatku knjige nađu jedino komentari koji svojom pristojnošću ili kreativnošću odudaraju od onih koji se mogu podvesti pod pojam digitalnog nasilja, tako da nije neobično što se među odabranim komentarima, od kojih je svaki dobio školsku ocenu od strane Hane Adrović, ističu oni koje je sastavila osoba potpisana kao „Matori momak Blumfeld“, a sa kojom je autorka (ako je verovati da u njene tekstove nisu unošeni fiktivni elementi) ostvarila i ličnu komunikaciju.
Uzevši pseudonim inspirisan jednim Kafkinim likom, „Matori momak Blumfeld“ privukao je pažnju Hane Adrović zbog svojih (u odnosu na uobičajen obim digitalnih komentara) relativno dugih poetskih izliva erotskih fantazija izrečenih biranim i relativno pristojnim rečima, tako da su komentari dotičnog sastavljača zauzeli dominantna mesta u dodatku knjige, mada se našlo i nekoliko komentara drugih korisnika društvenih mreža.
Pažnju će svakako privući i kratki komentari čija lapidarnost mora izazvati divljenje bez obzira na metaforična značenja koja su na granici između erotike i pornografije, pa stoga i nije sasvim jasno zbog čega ispod komentara „Hana istroši mi bojler“ stoji slaba ocena „dovoljan 2“, dok su solidnom ocenom „vrlo dobar 4“ nagrađeni stihovi koji izgledaju (a verovatno bi tako i zvučali) kao neuverljiva inačica pesme Zašto mi srce rani Maje Danilović
Inače je segment u kome su se našli odabrani komentari obogaćen fotografijama autorke koje je uradio Sever Zolak, tako da bi čitaoci svakojakih interesovanja mogli u Odgovoru da pronađu ponešto za sebe – bilo da ih zanima stručno mišljenje o digitalnom nasilju, bilo da ih zanima kakva je zaista reakcija Hane Adrović na brojne nepristojne komentare kojima su preplavljeni njeni digitalni profili, bilo da su željni gledanja njenih novih fotografija, bilo da traže inspiraciju za erotsku poetsku poruku koju bi i sami nekome poslali (mada, ne moraju da se ugledaju na onoga koji se potpisuje kao „Matori Momak Blumfeld“ ako budu procenili da unošenje njegovih komentara u knjigu znači da je, kao utešno zadovoljenje, dobio mnogo manje od onoga što je maštao dok je sastavljao svoju poetsku prozu).
S pravom su knjige na čijim koricama je važnije ime autora i njegova fotografija od samog naslova, pa i od suštine onoga što je odštampano između korica, izložene predrasudama i neretko osuđene na odbacivanje odmah nakon pompezne i glamurozne promocije, ali možda bi bilo drugačije (ili barem nešto drugačije) kad bi Odgovor Hane Adrović uzeli da pročitaju svi oni koji su ispod njenih fotografija na društvenim mrežama ostavili barem jedan lascivan komentar, jer onda bi sama knjiga doživela brojna izdanja makar i zato što je jedan broj ljudi poželeo da u rukama čvrsto drži primerak koji je možda (a dovoljno je da bude možda) prethodno svojim rukama dotakla i sama autorka.
P. S. – Tokom pisanja ovog teksta, pojavila se vest da je knjiga Odgovor sada dostupna i u audio-izdanju, sa kojeg se inače čuje autorkin glas – što bi značilo da barem ona govori o Odgovoru – pa će možda nekog pasioniranog sastavljača komentara na digitalnim profilima Hane Adrović privući to što će uz audio-izdanje Odgovora moći lepše da se uspavljuje, ili da se razbuđuje.
Foto: Facebook
Autor: Dušan Milijić
