Proza: U cik zore

Na obali nestrpljivo skidam odjeću. Dio po dio, bacam daleko od sebe. Kidam jutarnju rosu kap po kap, ostavljam to svjetlucavo blago u uglu niskog šiblja, divljeg šipka sa prezrelim plodovima ko biserima.

Lagani jutarnju vjetar usporava moju namjeru, da se go – golcat otisnem po vodi i plivam… plivam što dalje od svega. Hladi moju nagomilanu vrućinu topline straha koji čeka duboko u umeni

Lagani jutarnju vjetar.

Obruši se jedan zlokobni zrak iza visokih borova na proplanku na mene, probio me kroz tjelo ispod ramena, sasvim slučajno, nenadano, ostao sam proboden svevišnjom strelom.

Proboden, ipak mrdam… Dobro je. Voda je očekivano hladna. Noge se teško privikavaju na ovu hladnoću, još jedan zrak, gle čuda odbio se od glatko staklo vode i pravo meni u oči.

Slijep, plačem… Iznenadnom strahotom, šumom koja iz tmine gura se, nadire. Još malo, pa da potpuno zaronim u vodu spasa.

U cik zore, plačem a drago mi je.

 

Autor: Veljko Bosnić

Related posts

Leave a Comment