Prevod: Ada Negri „Kinematograf“

            Ada Negri je rođena u Lodiju 1870e godine. Ostala je siroče bez oca kada joj je bila jedna godina. Ostajala je sa bakom koja je radila, a mama joj je radila u fabrici lana kako bi joj omogućila da ide u školu. Zapisano je da su je zvali Dinin. Ada se kao mala igrala sa devojčicama iz aristokratske porodice Ćinđa za koju je radila njena baka. Adu su često ponižavali zbog njenog siromaštva. Zbog toga, Ada je od malena postala osetljiva na nejednakost i podele koje postoje u društvu,…

Proza: U svom svetu

Nije da se hvalim, ali to je istina. Za mene kažu da sam oličenje razboritosti, uzdržanosti i tolerancije, budući da pobesnim u proseku jednom dnevno. Što je, priznaćete, ne mali uspeh za svakoga ko koristi usluge GSP-a u jutarnjem špicu. I, dakako, nisam jedini koji se maklja sa sugrađanima dok žuri na posao, ima tome bogme više od dvadeset godina. Nema te borilačke veštine koju u međuvremenu nisam savladao. Naročito kako da koristim kolena i laktove pri ulasku i izlasku iz vozila.  Nekad bi to lomatanje do posla prošlo onako…

Proza: Psiho cucak i mačka iz pakla

Šetamo tako neku večer Obi i ja, laganini po kvartu. Obi je sedžuk, ne suđuk , to je hercegovačka kobasica. Eto spomenula sam je i već slinim po tipkovnici, čudo kako je fina. Dakle, sedžuk iliti  seoski džukac. Našla sam ga u blizini Bjelovara na benzinskoj postaji. Nikad, ali baš nikad ne otvaraj vrata od auta ako imaš sendvič u ruci. Nanjušio ga je valjda još dok sam ga kupovala u Bjelovaru. Tako ja otvorim vrata, a on sjedi, gleda u sendvič i maše repićem. Ode sendvič. Taj sendvič me…

Proza: Jugoistočno od tuge

Danas se udaje. Osmijeh s kojim se probudila svjedočio je da se danas udaje za Josipa. Iako se probudila rano, kućom je već vladala užurbanost. Čula je majku kako prigovara ocu što još nije izveo konje. Dok se umivala, pomisli kako to da još nema Borke. Njih dvije su bile najbolje prijateljice od kad znaju za sebe. I opet je probode žalost, što joj ona ne može biti kuma. – A što ćeš dijete, druga vjera je druga vjera. Majka će, kad joj se požalila. – Pa zašto majko, Bog…

Proza: Poslije svitanja

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… Spustila sam pogled na stopala i osmjehnula se. Crvene tenisice sa žutim vezicama uvijek nekako završe na mojim nogama. Što će biti kad se potrgaju? Da kupim još jedan isti par,…

Proza: Kalimero iz Bloka 45

Mnogo vremena je Antonije Abadžić potrošio čitajući Frojda i razmišljajući o psihonalizi. Čitao je u blagoslovenom miru samoće, a razmišljao posmatrajući slučajno odabrane ljudske uzorke na ulici, u autobusima, tramvajima, avionima, čekaonicama. Kao čoveku koji je uživao u samoći, i koga je počesto pratio onaj ne baš prijatni epitet vuk samotnjak, knjige koje je čitao samo mali broj ljudi za njega su predstavljale pravu poslasticu. Klackajući se u tramvaju na nekoj dugačkoj deonici pojedini Frojdovi citati su se, sami od sebe, izoštravali pred Antonijevim očima dok je, povremeno bacao pogled…

Proza: In memoriam – Priča s happy end-om

Ležao je na pločniku širom otvorenih očiju, ne shvaćajući baš ništa. Pored njega je klečala nepoznata žena i plakala. Bila je to baš feš ženica, od onakvih kakve su mu se uvijek sviđale, ali eto nikad nije uspio pronaći jednu takvu da s njom provede život, a htio je. Valjda mu je bilo suđeno da život provede kao samac sa zlatnim ribicama . Volio je govoriti kolegama s posla da mu je hobi akvaristika. Istina je bila da je imao dvije zlatne ribice u onoj zgodnoj okrugloj posudi u kojoj…