Proza: Čovek jede čoveka

U glavi nema uspomenaSamo prizvuk duše u slikamaProzračne očiIzgrebana stvarnost Štapat mrtvih zvezdaOdjekuje glasnoKao plač detetaKoje čezne za igračkom Čovek jede čoveka Zatureni prijateljiZaboravljeni u pustinjiNjihove glave iskačuKao nezvani gosti Čovek koji izlazi iz kafaneDrži pogrešnog boga u džepu Život me je zajebaoNije me upozorioDa je krnjav i trošanRaspada se brzoKao nezaštićena slika Nebitne stvariUlubljene su od previše gaženja Važno je samo ono što znamoPustimo kišu da lije po namaDa spere svu mržnju i laž U šupljini duše zakopao sam jabukuU pričiU sliciU korakuU pogleduNašao sam izgubljeni sjaj Foto: Pinterest…

Proza: Zubata česma

Moje se naselje svakim danom ubrzano množilo, novim jutrom rađalo i kao trudna žena širilo. Na brežuljku poviše Sarajeva, kao hrabra vojska, uspela se grupa doseljenika. Umjesto logora, odlučili da kuće grade: male, tople, ali blizu puta i sa velikim dvorištima. Takva je sirotinja; ona bi uz kuću i pola njive uzela, samo da se imanjem pred drugim pohvali. Odgoj je ram za životnu sliku, koja se od djetinjstva koracima crta, a njihovi su koraci ovdje crtali prve brazde novog postojanja. Znali su ljudi da im niko ništa na tacni…

Proza: Flešdens

Pala je pre neko veče jaka kiša, a sa njom i grana jabuke u dvorištu. Pala nezgodno, zaglavila se nekako pa ne mogu ni da je sklonim, ni da je poduprem. Priskoči mi prijatelj u pomoć, dojaše sa testericom, skine je, izreže na sitne komade i spakuje u šupu za potpalu. Sve za pola sata. Svratim ga na kaficu i rakijicu, i ispričamo se onako ljudski. Ispratim ga predveče uz gomilu reči zahvalnosti i poslatak. I tek tada shvatim da mi je maznuo upaljač. Mali, plav, ni po čemu poseban,…

Proza: Kad deka slavi rođendan

Stigao Mića danas sa terena. Bio na Kosovu ravnom. U nekoj nedođiji đe međed raznosi poštu. Selo neko, na vr’ planinčuge, gde broj stanovnika iznosi pet staraca, dve mačke i osam kokošaka. Kaže, teški su uslovi, zemlja tvrda, nebo visoko, s Juga ide neprijatelj a sa Severa onaj što treba da nas brani, pa mu isto dođe. Priča on meni dok pijemo kafu sve to, a ja ga pitam kakvo je raspoloženje u narodu. Kaže, fantastično. Oslikali im crkvu, i sto posto stanovništva (svih pet staraca) je oduševljeno. Otvorili usta…

Proza: Fruktis garnijer

Vraćam se s posla sinoć onako blago umorna, svraćam u Maksi. Samo za šampon. Treba kosu da operem, a ostala bez sredstava. Upadam na brzinu. Gledam šta je na akciji, gledam koji preparat šta radi. Sve neke čudotvorne formule, a ja ne mogu da se setim koja je od njih bila najčudotvornija. Ovu Šaumu neću više da koristim, jer znam da sam je jednom stavila i svi su bili u mom redu. Ovaj SOS riper sam probala u formi regeneratora i nije bio loš. A i na akciji je. Njega…

Proza: Sweet Child O’ Mine

Pada ceo dan. Nije provala oblaka, jer ona ne bi ni bila pogodna za ovo doba godine, a za ovo njezino doba je odveć toplo. Pada ona tonja, dosadna, uporna, mokra. Pada od jutros. Treba otići po cigare. Po ovakvom vremenu čovek može samo da sedi i puši. Ako ima šta. Ne mogu da obuvam čizme. Već je toplo i žuljaju na lagane čarape – ići ću u platnenim patikama. Valjda neću smočiti noge. Ići ću polako, na prstima, izbegavajući bare. Ipak ne pada jako. Na ulici nikog. Prozori redom…

Proza: Stvarnost i saznanje

Svi ljudi po naravi teže znanju. To je rekao Aristotel, poznat kao jedna od onih sedih, namrštenih i nadasve mudrih glava, pa zašto mu ne bismo verovali? Ovoj tezi u prilog ide i pogled na celokupnu civilizaciju. Da ta nezaustavljiva težnja za saznanjem nije fakt sveukupne ljudske egzistencije, ne bismo imali naučni progres, filozofiju, modernu tehnologiju i reality show. Naročito ovo poslednje. Moja baba, kao jedno inteligentno, a samim tim, po Aristotelovoj definiciji, znanja žedno iliti radoznalo biće; imala je naviku da po ceo bogovetni dan sedi na pendžeru i…

Proza: Gospodarica sa paunovim repom

Julka je bila domaćica koja se rado udala, ne svojom voljom već su je njeni odveli u nepoznatu kuću Aleksića iz Jagodine i tamo ostavili. Prvi svetski rat samo što se završio. Sve se još pušilo na vrelu krv koja je izbijala iz zemlje. Udala se za Marka, koji je bio visok i lep, kako je njena majka zborila, stasitiji od nje. Marko je bio u ratu, samo što se vratio sa Solunskog fronta. Lepota i stas behu načeti olovom nemačkih vojnika nedaleko od Soluna . Ostao je bez leve…

Proza: Da i ja budem čovjek među ljudima

Često su mi govorili da nisam zrela, da sam nesigurna i da neću uspjeti. Takve riječi dugo su me pratile, a ja sam u sebi nosila samo jednu, jedinu želju – da me neko pogleda očima čovjeka. Nije mi bilo važno da li ću ići na visokim štiklama ili koračati teško i sporo; željela sam samo da me prihvate, da moja duša zapleše u svijetu koji bi trebao pripadati svima. Moja želja nije bila sebična. Nisam htjela suze na licima ljudi niti prazne poglede bez duše. Boljelo je što mnogi…

Proza: P. P. u P. M.

Pitam se šta se desilo sa skraćenicama. Nekada se jasno i definitvno znalo šta koja znači, bile su univerzalne. Znalo se šta je JUS, šta je PS a šta PMS. Sad odjednom svaka supkultura, da ne kažem fela ima svoje tumačenje, svi nešto drugo podrazumevaju. Eto na primer, kuvari. Jeste, jeste, oni što dominirju našim životima, malim ekranima i video sadržajima – pa misle svi razumeju njihov vokabular. Ja ih pola ne razumem, ili makar ne razumem zašto se krem čorba odjednom zove potaž, a pirinač rižoto. O sufleima, miso…