Proza: Krik

Da pišem ili da vrisnem? Ja te volim, volim. Ja te očajnički volim bijedna ženo! Dala si mi tračak nade, dala si mi mrvu sreće, samo malčice nade, i ja te, eto, već volim. Volim te toliko da bih za tebe u trenu i život dao. A vidi tebe! Smiješ se mojoj  nesreći. Ti prokletnice, ti bijedna ženo koja si me nasamarila. Proživio sam život s tobom, a zar će zauvijek sve ostati samo u mislima? Rodila si mi djecu, ti bestidnice… Ali nikada neću vidjeti njihove male obraze, nikada…

Proza: Neko

Na kraju vraća se početak, isto onako neznan, isto tako čudnovat. Pastelne boje žara polako obasjavaju živote koji će tek doći, koji nesvesno postoje i one koje polako koračaju ka nečem što nam je svima nepoznato. Dok ptice slažu melodičnu priču sa zvukom klavira koji dopire iz jednog stana, čovek očiju hladnih talasa sedi u parku. Ljudi jure pored njega. Svaki dan je dolazio u taj park, na to isto mesto. Teško je hodao zbog svoje bolesti. Njegov um ispunjava buka reči, pitanja. Nakon nekoliko dugih trenutaka pored njega seda…

Poezija: Irina

Nije  više morao na silu da te gura u ormar Među čiviluke, njegovo svadbeno odelo i venčanicu tvoje majke zavlačila si se svojevoljno Svake večeri kada je sa puta dolazio terao bi vas da pijete sokove koje tog dana nije prodao Morale ste da se smejete Slikao vas je i postavljao vaše osmehe na svoj fejsbuk profil, hvalio se svetu kako ima divnu decu A potom bi skidao kaiš Tuko vas je besomučno Polivao viskijem Tebe, sestru i majku Nazivao je imenima Svojih šefova Dok vam je gazio po stomacima…

Poezija: Voajer

Između jave i sna stoji Neodređeni Neko. Gleda ka zapadu noseći lulu među prstima. Taj Neodređeni Neko pojavljuje se samo kad se noć predaje danu i kad dan silinom uzima noć. Naslonjen na prastari zid uzdaha, smeši se. Daje znak pogledom, ako znaš kad da gledaš, jer on Leluja između seni. Pojavi se pod abnormalno frustrirajućim uglom oka. Neodređeni Neko je matori perverznjak, pokvareno dobar čičica, koji svoj pogled nosi za sobom kao Zapad za Istokom. Samo bleda sen tišine i zvuka. Mesec je pokrio zločin, a Voajer se udavio…

Poezija: Krv

Dedovi, za koje sutra proliste krv? Rukama grabiste slobodu, verujuć’ u ideale. Sad nema nikog da ranjene drugove podigne. Sinovi vaši ne veruju u jedinstvo. Večeras more miriše na krv i masline. Na krv. Seobe opet počinju. Paničnost glasova i bol. Asvalt ugušen benzinom. Al’ ko mari za jecaje kad istoriju pišu pobednici? Ko? Ni preplašena dečja lica ne ometaju izvršenje. Ni njihove male ruke koje stežu roditeljske šake. Ljudi moraju otići, takvo je naređenje. I nikoga nije briga, znam… Na drugoj strani poluostrva leži razoren grad. U njemu je…

Poezija: Prokleti

Čvrsto održavamo balans sujete i taštine, Prijateljstvo je veće od toga i zato ego hranimo Altruizmom – nesebično. Kroz diskurs Empatije čuvamo najmističnije tajne i razumemo se očaranim pogledom korica knjige. To nije dovoljno, ipak ćemo za par godina otrovati zenice. Prećutno ćemo trepavicama tražiti najviši rang i spaljivati jezikom uspomene ako ne budemo u istom. Zato smo prokleti. Balansiramo manipulizmom emocionalnosti, Ljubav nas tera na Humanizam. Leptiri u stomaku lepršaju stapanjem tela. Hieros gamos sliva se niz butine Bića. Leptiri ne žive dugo, ubijamo ih plesom nagona. Ples koji…