Oreol tuge,aura nostalgije.Ne gasi svetlokad više nema suzaza plameni dijalog. Nešto mistično, sumrak u tvome oku. Tako dug pogled, što čezne da pohodi kraljevstvo na obali. Te uspomene, predugi hod ka sreći. Često se pitam šta si tad osetila, tu gde ništa ne boli. Autor: Milan Drašković Izvor: Pinterest
Ne mogu svi biti nežna ruka glas koji te grli, iskidane stranice u kičmi knjige ipak te pitaju kako si, inače mada spavaš i to nisu klice što bude znaš da te ne održava misao o nedelji probudićeš se ako otkriješ da je poštar namerno zakasnio i da više nije bitno ko koga čeka jer istok nije dovoljno istok dok ne shvatiš najviše je polarni medved svetlo na ekranu kada ga isključiš i znaš ipak je tu zar si se ikada i pitao. Autorka: Ivana Pantelić
Htjela je odrezati kosu i baciti vlasi niz potok niz vjetar niz Mliječnu stazu, negdje gdje se ostvaruju snovi i gdje živi san što ga čovjek ima. Htjela je baciti sa sebe haljinu što joj se zapliće oko nogu dok trči svojim stazama o kojima nitko ništa ne zna, i skinuti sa sebe nakit što joj zapinje za grane dok se penje prema vrhu za kojeg nikog nije briga. Htjela je više od svega, više od svega je htjela imati snažne ruke i njima voditi ratove, i boriti se za…
NADA I NIŠTA Trag postojanja Zaboravljeni jedini grad Uspomena odrastanja Nada i ništa Zatvorena vrata Hladnoća neizvesnosti Nada (da je) prolaznost Surova tišina Težina Čekanje Stvarnost Poziv Nekoliko uobičajenih rečenica Ništa (je) tišina NADA Sanjivi zidovi Samotnjačke ćelije Talože ustajalu samoću Sanjaju zaboravljenu slobodu Autorka: Dajana Đurić Foto-izvor: Pinterest
Riječi koje ti pišem više nisu moje i ova olovka što krvari za tvoje opise više ne pripada meni, a papir moje teke ne upija tintu mojih slova. Riječi koje ti pišem više nisu moje i ja ti više ne smijem darivati trenutke, godine, živote i beskonačnosti. Pronađi svoju mladost na nekim drugim izvorima. Riječi koje ti pišem više nisu moje iako nikad nisu bile baš stvarno moje, ali svejedno sam ih krala, i krala, i skupljala poput šumskog voća u tkanini haljine. Oproštaji što ih čuješ isto nisu moji.…
Maska je sjala pod svjetlima reflektora ispred baršunastih zavjesa na daskama svog podija. Onda se raspuknula. Rasprsnula. U tisuću mrvica što su ih otpuhali ljudi na sjedištima. Njen osmijeh njena suza i bora i iskra iščeznule su pred očima nezainteresiranih znatiželjnika i prezaposlenih dokonjaka, pred onima koji nisu gledali, nego su čitali opis programa i kritike u novinama. Kad su ih drugi pitali rekli bi da nisu ništa vidjeli, ničeg nije bilo. Ali maska je sjala. I sjala… A oni nisu ništa vidjeli od blještavila u očima praznim. Autorka: Patricia…