Prikaz knjige Dušana Mijajlovića Adskog „Trošenje (ne)moći“

„Srušeni apsolutizam razuma i opovrgnuta vrednost pravila.“

(Dušan Mijajlović Adski: „Trošenje (ne)moći“; Narodna biblioteka „Rade Drainac“, Prokuplje, 2016.)

„Čovek kad je sam ili je Bog ili đavo.“ (Latinska izreka)

Ono što je u svetskoj arhitekturi dekonstruktivizam, to je Dušan Mijajlović Adski u srpskoj književnosti.

Rasnom pripovedaču kakav je Dušan Mijajlović Adski sudbina je namenila još jedan u nizu teških zadataka. Ipak, ne može se svakome poveriti pisanje priča koje (ni)su istinite. No, to nije nimalo slučajno; tako zapaljivom narativnom materijom mogu da se bave samo istinski i vrhunski majstori stvaranja i oživotvorenja priče.

U pričama koje otvaraju knjigu „Trošenje (ne)moći – (Ne)moć i Želudac koji (ni)je uspeo da (s)vari“, Mijajlović kao da pred čitalačku glad za njegovim pripovedačkim umećem podastire testamentarni književni manifest Bigasa Lune ili Pedra Almodovara sa svojim jezgrovito jasnim porukama i opsežnim živopisnim koloritom likova od beznadežne margine preko moćničke, politički – interesno prljave, beskrupulozne, surove rijaliti države kakva je Srbija, pa sve do najtamnijih nijansi Mefistovog lica neoliberalnog kapitalizma što je, zapravo, pravo ime povazdan aktivnog Fejsbuk profila savremenog sveta.

U priči „Komarac“, Dušan Mijajlović Adski nas uvodi u duboko misaoni psihološki triler u kome se nameće paralela između krvopijstva i krvoprolića i još mnoštvo nedoumica koje donosi duševna teskoba izazvana porazom plemenite jednostavnosti i spokojne veličanstvenosti običnog.

Poetika Dušana Mijajlovića Adskog, bez sumnje, ruši apsolutizam razuma i opovrgava vrednost pravila jer ne sumnja u polemički motiv, a idealima prilazi oprezno i sumnjičavo dobro znajući da umetničko – maštarsko zanesenjaštvo, stvoreno kao reakcija na suviše velike slobode fikcije, kada padne na zemlju iz svog leta u apsurdnost, nađe se u ravnodušnosti osrednjeg ukusa, ni suviše prostog, ni suviše prefinjenog.

U priči „Proleće l(k)ajanja“, Dušan Mijajlović Adski na potpuno autentičan način spaja balkanskog čoveka, sa svim svojim vrlinama i manama, i Denia Didroa, znamenitog francuskog pesnika i filozofa koji kaže: „Samo strasti i to velike strasti mogu uzdići dušu do velikih stvari.“

U priči „Sunčano jutro puno tame,“ Dušan Mijajlović Adski još jedanput dokazuje zašto je u osamdesetim godinama minulog veka stekao status kultnog pisca erotskih priča. Do svojevrsne i pitoreksne narativne eksplozije dovode mirisi, zapravo mešavina mirisa: seksa, benzina, moći, novca, moći novca. Filmičnom brzinom, preciznog i jasnog stava bez viška emocija i nedoumica, Adski prikazuje brutalno, beskompromisno bajanje bajkovitoj bedi tranzicione zemljice koja se graniči sama sa sobom.

Upečatljiva do one situacije u kojoj čitalac ostaje duboko zapitan nakon njenog iščitavanja, priča „(Ne)moć sećanja“ može se nazvati slikanjem samoće. Kada je naslika čovek koji je teško proživljava i još teže preživljava, onda ne može postojati sumnja kada se takav pisac bori sa njenim zamkama, retkim vedrinama, bolovima, lomovima i strahovima. Tada može postojati samo empatija i ništa drugo. U takvim danima, godinama, životu, nadasve, osamljeniku, čini se, ne ostaje ništa drugo do da razmišlja o dugovečnosti gavrana, soma, kornjače kroz prizmu dugotrajnojsti sopstvenog glavinjanja kroz vreme bez ljudi i glasova. Ne ostaje mu ništa drugo do da zaključi „da je neizgovorena reč, najmudrija reč“.

U priči „(Bez)vredni lančići“, Adski unosi plastični ideal Čehovljevske umetnosti pripovedanja, uspevajući da na maestralan način održi onu divnu ravnotežu između idealnog i realnog, između mističnog osećanja sveta i promatranja prirode bez predrasuda. Volšebnim narativnim preokretom, nečim što je između klasičnog zapleta i fatalističkog žigosanja sudbine glavne junakinje, Adski nas uverava da u pričanju priče tumačenje stvarnosti nije dovoljno samo po sebi dok srazmerno odmerena količina emocija i idealne lepote ne dostignu razlog za kontemplaciju.

Spremnost Dušana Mijajlovića Adskog da na temeljima svesti o vrednostima primitivnog u umetnosti i na samo nekoliko koraka od ruiniranih naseobina tranzicionih, egzibicionističkih, urbanih i psiholoških fenomena i epifenomena govori o krahu, grehu, kazni, vrlini, strasti, krivici, moralu, etici, spomenicima i delima, čulima i strastima, ukorenjena je u hrabrosti i rešenosti da se u književnosti može i mora ličiti na sebe. Obilje viđenih književnih modaliteta teško da daje za pravo piscu da razgalamljeno uzvikne: Ovo pre mene niko nije radio! Ali,isto tako,ne oduzima mu pravo na pokušaj da se dosegne upravo ta razgalamljena eureka koja poneke i nalazi. Kao sedmica na lotou samo jednog igrača. Kao deklasiranje favorita pred samo jednim gledaocem na stadionu domaćina.

Mijajlovićev spoj stvarnosnog i bolno stvarnosnog istkan je kroz još bolniju savremenu i modernu pripovedačku vizuru, u kojoj se na čudesno lak način istaču moderne jezičke crte i ivice i prelivaju se sa znalačkom i iskustvenom intervencijom tradicionalnog na opnama gde se najlakše uočava razlika između čuti i slušati.

Dušan Mijajlović Adski je knjigom „Trošenje (ne)moći“, čitaocu, svesno, ostavio dilemu: (Ne)istinite priče ili operacija mašte? Operacije mašte su principi iz kojih se rađaju osećaji ukusa. To što se ovi osećaji rađaju iz mašte ne znači da su fantastični, imaginarni ili idealni ali sve što je stvoreno njenom snagom, htela ona to ili ne, utiče na operacije duše. Dakle, mašta, aktivnost koja utiče na dušu, stvara ukus, a na jednom prosvetljenom, višem stepenu i nadahnutog stvaraoca što je nakon iščitavanja knjige „Trošenje (ne)moći“ i više nego očigledno.

Priče Dušana Mijajlovića Adskog pronalaze svoje krajnje ishodište u svesti o umetnosti, slobodnoj od granice razuma, a ispod plašta intelektualne ili racionalne aktivnosti, kao prvom saznanju čovečanstva, nesumnjivo kriju veliki unutrašnji naboj. Neke od tih priča na prvi pogled deluju kao idilične razglednice u kojima je ovaj Salvador Dali srpske južnjačke utehe učtivo i kulturno zatražio aktivno učešće inteligentnog i suptilnog čitaoca. Kao što reče Lihtenberg: „Pisac metafori daje telo, a čitalac dušu.“

Zbog tog svog stilskog majstorstva Dušan Mijajlović Adski je omiljen kod svojih kolega kako mladih, tako i iskusnih koji su još uvek spremni da uče, upravo od njega.

U knjizi priča: „Trošenje (ne)moći“, Dušan Mijajlović Adski, umetnik od nerva i zanata nije mogao, a ni hteo da se zatvori u svoju artističku kulu od slonovače nego je nekomformistički podelio sudbinu svojih sunarodnika i svojim delovanjem pokušao da im ublaži duševne rane, povrati zalutali smisao života, zbog neracionalnog i bahatog trošenja (ne)moći. Na žalost postoje prolazne ljubavi, prolazne kuće, prolazni gradovi i kreveti za jednu noć ali na sreću i neprolazne knjige postoje. I kakvim god intenzitetom se trošila (ne)moć njihovih ovozemaljskih misija one na policama kućnih biblioteka stoje postojano kao odbrana od besmisla. Kao kineski zid.

 

Autor: Čedomir Ljubičić

Related posts