Poezija: Posthumno

Ja sam najbolje pesme pisaoza tebe, majko /posthumno/. Sva ova piskaranja o životu,o ljudima, o zemlji i nebu –ne vrede ni dve pare, majko. Ne kunem se više u ljubav,takvi je na kraju prodaju iizgube i pre nego što je nađu. Sve ovo je jače od nje, dublje,izrezbareno do kostiju –i uzalud sam slomio satove,vreme nije stalo, stao sam jasa pisanjem o tebi, za tebe. Ja sam najbolje pesme pisaoza tebe, majko /posthumno/. Autor: Dušan Stojković Foto: Pinterest

Poezija: Za vek

Van vremena prebegli,jezdim stranputicom,jer ostavljam te prečicom.Bili smo – prasak, zvezda i ja. Sledi me ničice,da moja me malenkost mimoiđe.Osedi uz kukavice,da stigne me ono najgrđe. I da se sretnemo,u meni jed i gladzato uzaludne lepotezauvek bećariš sam. U plavetima visuljakčim naš usnije kolosek,zasija se kvarc.Bili smo – za vek. Foto: Pinterest Autorka: Sofija Shalabieh

Poezija: Melatonin

Mom ocu nije trebao melatoninza spavanjei šta uopšte meni faliprestara sam za bajkeali taman u godinamakada se kupuju idealimolim Vas kilogram vjereda skepsu sperebagatela je sjajna stvar Mojim precima nije trebao odmorprva puška je pukla na Virui šta uopšte ja više tražimi kako da me svi ostave na mirukad im trebaju informacijedobre vibracijeopijumi za nacijei mudrosti za nove generacijeod mene se očekuje da učestvujem Ženama u mojoj porodiciništa nije mogla migrenaone su kuvaleu vatru duvalebose obuvalei često čuvalesve ono od čega bježimi šta uopšte ja hoćukao pomahnitali pasod dobra na…

Putopis iz Novog Sada: Al se nekad dobro jelo, baš!

Da bi vidio nešto novo i prekrasno zaista ne trebaš putovati 16000 km, dovoljno je otići u Novi Sad, koji je od Zagreba udaljen samo 376,40 km. Četvrtak, točno u podne. Đurđa, Ana  i ja čekamo da autobus krene iz Zagreba prema Novom Sadu. Poslije beskonačnih pregovora, još dužeg planiranja evo nas napokon na početku naše avanture ili pustolovine. Ovisi s kim razgovaraš. Prikladno uzbuđene, jedva čekamo da taj autobus već jednom krene. Smijuljimo se i blebećemo bez veze kao djeca. Za one koji nas ne poznaju, nismo baš mlađahne.…

Proza: Plavičasti mesec nad njenim grobom

Vreme je bilo oblačno, spremala se kiša, a debeli sivi oblaci nadvili su se, nad oba groblja, iako su bila oko dvadesetak kilometara udaljena jedna od drugog.  To i nije bila tako mala udaljenost između ova dva svetilišta mrtvih, ali je opsluživanje, zbog nedostatka radne snage u samom okrugu, radio samo jedan čovek. Grobar u svojim relativno poodmaklim godinama, koji je svojim starim kamionetom išao od jednog do drugog groblja svaki dan. Udovac. Ćutljivi izopštenik, koji se odvojio od svih ljudi u celom okrugu, posle tragične smrti svoje supruge. Ali…

Proza: Tri sloja stvarnosti

Skinuto sa potopljenog Messingera Kada su izronili sve je bilo u obliku fotonskih krhotina. Tek tri fragmenta onog što je moglo biti a nije, ni pogleda, ni glasova, ni dodira. O, DRAGI  GOSPODINE  N. Kada je posle duge i bolne tišine stiglo Vaše dragoceno pisamce, toliko sam se obradovala da sam odskakutala do moje guske Esmeralde i iščupala jedno pero iz njenog repa. Nije to aluzija na moju nepopravljivu prirodu romantizovanja svega i svačega. Onda sam otišla u vrt u najdražoj haljini, onoj purpurnoj, o kojoj sam Vam pisala, neoprezno…

Poezija: Dvadeset mrva

Dvadeset kvadrata jeseniIzgubljeno ispod kožeBudi me U oku mi fermentisana tišinaNa rame kasne pticeU kostima plove lađeA more nadolaziMiluje početak kraja Očima ga čuješ Dvadeset galona jeseniNa jednoj staroj fotografijiLjubi meLjubi te Pre nego oslepimPostani neboMagla sam na reciNeka svu prazninu tvojuIzmeri zemlja u meni I videćešOstaće dvadeset mrva dušeDa te čeka Dvadeset mrva bezvremenih Foto: Pinterest Autor: Mile Lisica

Poezija: Iza slike

Iz tvojih očiju isijavaPolarna svetlostKoja određuje daljinuNašeg odnosa U tebi raste divlje cvećeKoje je nemoguće iščupatiPuno je trnjaKoje te čuva od zrelosti Kad jednom odemA otići ću kad skupimDovoljno snageKad naučim da volimI odgonetnem emociju Tada ću znati da izvučem zaboravIz glave drugog čovekaI zasadim ga tako blizuDa mogu da ga dohvatimKad god mi zatreba Telo šapuće osetljive stvariKoje se ne govore naglas Uvek će biti teško razumeti teZato više ni ne pokušavamOdustao sam od želje da te odgonetnemDa saznem šta se krije iza slikeIskrivljene žene pune boja Telo se…

Poezija: Tamo hoću

Volela bih da odem u malo mestozeleno i mirno,rođeno u dolini između golih brdagde žene, preko metalnih kapijajedna drugoj kolače noseda se pohvale veštinom i poštenjema recept kriju ko zmija nogeI umeju da bocnu jačenego puzavice što mirišu u proleće,dok se ogovaraju kuće preko puta.Gde o svakome se dozna sveI svako se svakome u nevolji nađeBaš onoj nevolji koju mu je ponekad poželeoiz dosade čisteonda kada mu je sve dobro išloda mu se malkice pomrse koncipa da mu u pomoć priteknukada ga prokleta nevolja skola.Tamo da odem gde vreme se…