Vatra za snove

Ne, to nikada nisu bili obični snovi. Kada nestanete između dve stolice okupani notama. To nisu obični snovi. Zvukovi se rasprostiru od napregnutosti svih čula do zadržavanja daha i podižu daleko, daleko do tavanice, tamo negde postaju oblik. Emocija. Pod dirigentskom palicom sakriva se jedan od oblika i igra se siluetom maestralnog pokreta. Nestaje pod elegantnom cipelom violinistkinje, postaje u čipkastom naboru uzdaha, otkriva se iza drvenih vrata, unutra, daleko unutra, u srcu. Vrata se zalupe i ponovo otvore i između dvaju koraka ugleda se poraslo sećanje, ugleda se veliko…

Poezija: Mrtvila gaj

Moj um preplavljuje okeanska dubina i pećinski mrak. Nema klupka u lavirintu pomoću kojeg se vidi spas. Otupjelost osjećanja mnogih i oštar, resak bol taj, često se igraju u mom tijelu praveći mrtvila gaj. A kad početak iz završetka produži, da li ću Euridika biti ja? Ona što bremenita smrću hoda ili ona koju životni sjaj i ljubavni mar natrag u dom, na dno vraća? Autorka: Irma Hodović Foto-izvor: Pinterest

Proza: Kosmička samoća

Kosmički sam čovek je svetac. Ali, to ćete shvatiti mnogo kasnije. U gradu plavih tramvaja, jednog sunčanog podneva ispred fontane na trgu stao je crnokosi visoki mladić sa gitarom. Nije mogao imati više od petnaest godina. Počeo je da svira ne obraćajući pažnju na čudne poglede prolaznika. Odmah se videlo da je vladao širokim repertoarom. Nije ispred njega stajala ni kutija u koju bi neko ubacio novac, ni šešir. Naprosto, svirao je u transu. Svakoga dana je stajao ispred fontane i svirao. Privlačio je sve veću pažnju ljudi njegove, i…

Proza: Brankov most

Sunce je na pomolu. Ptice mu radosno hrle u susret. Posmatram Kalemegdan nad kojim se izdigao Pobjednik. Prekoputa njega, Dunav i Sava se međusobno prožimaju i prepliću, slaveći ljubav, ozvaničenu vječnim zagrljajem, prema kojoj nijedan posmatrač ne ostaje ravnodušan. Život se polako spušta na grad. Osmijehom pozdravljam svoju sabraću- Savski, Željeznički i Most na Adi. Sve ih volim, ali sa Savskim sam na neki način najprisniji. U komšiluku mi je, a i ista smo generacija. Nekad mi je žao Mosta na Adi, najmlađeg među nama, ali ne i najrazmaženijeg, budući…

Poezija: Epitaf prohujale vedrine

Bejaše bog, reče on, isprva Izndri se životinjski svet iz ćutljivih stena Misliše neki drugi, čvrsti kao niz drva Mišljenja to je smena, prozirna i staklena Složiše se mislioci mnogi. Al’ ukazuju ovi strogi, svirepi U netrpeljivosti istrajni, ubogi Kao konji istrenirani Kao hrtovi hitri, prepredeni Od starine rečima ispunjeni Prstom kovitlaju Mlataraju Upozoravaju Mimo slika živopisnih Što darežljiv pretvori u stih Ili sliku, melodiju Tricu ili Komediju. I tu se budi zebnja Potka naša krotka Strepnja Šta li je starije Delo ili reč što ga beleži S’ vetrom se…