Na obali nestrpljivo skidam odjeću. Dio po dio, bacam daleko od sebe. Kidam jutarnju rosu kap po kap, ostavljam to svjetlucavo blago u uglu niskog šiblja, divljeg šipka sa prezrelim plodovima ko biserima. Lagani jutarnju vjetar usporava moju namjeru, da se go – golcat otisnem po vodi i plivam… plivam što dalje od svega. Hladi moju nagomilanu vrućinu topline straha koji čeka duboko u umeni Lagani jutarnju vjetar. Obruši se jedan zlokobni zrak iza visokih borova na proplanku na mene, probio me kroz tjelo ispod ramena, sasvim slučajno, nenadano, ostao…
Proza: U cik zore
