Proza: Lopta je okrugla dok se ne probuši

Dragi navijači, iza nas je Olimpijada, a ispred nas Svjetsko prvenstvo u fudbalu.

Sjećate li se Južne Afrike. Vuvuzele, džambolani, ruka Kuzmanovića i „noga sa Svjetskog prvenstva“.

A počelo je fantastično. Kvalifikacije prošli kao od šale. Ubjedljivo prvi u grupi. Prvi put nastupamo kao Srbija. Selektor Antić iskusan i autoritativan odabrao najbolje igrače. Igrači dobri, uigrani i složni. Atmosvera u timu kakva se samo poželjeti može. Atmosvera u zemlji i naciji još bolja. Svi stoje iza reprezentacije. Svi osim muzičara. Oni prave kakofoniju. Oni su, izgleda, patrioti na (finansijske)  baterije. Naučilo to samo da dobija. Bilo je to idealno vrijeme za stvaranje jedne vječne nacionalne himne. A oni ništa. Ništa! Prosto neshvatljivo. Oči im pobijeljele od gledanja fudbala, ne izlaze iz kladionica i niko da se sjeti da napiše fudbalsku himnu Srbije.

Početak Svjetskog prvenstva se neumoljivo približavao, a nigdje himne na vidiku. Kad’  sam vidio da je vrag odnio šalu izvadio sam tekstopisačko „pero iz trnja“ i napisao himnu.

I strofa

Vjernost. Navijači prate reprezentaciju gdje god igrala na kugli zemaljskoj.

„Spremamo se preko sveta

gde crvena leti četa.

Hoće srce da se vine

s’ orlovima u visine.“

 

Refren

Kratak i jebitačan!

„Juriš!

Dedovi slavni na vas glede.

Juriš!

Svi u napad do pobede.“

 

II strofa

Centralna strofa govori o „centralnom“ i najvažnijem:  idealnoj igri na terenu koju priželjkuji, sanjaju i za nju se mole svi navijači.

„Golman brani, napad hara,

gine drugar do drugara…

Teško onom’  ko se sretne

s’ orlovima kad polete.“

 

III strofa

Tribine. Kako to preživljavaju vatreni navijači u grotlu stadiona gdje će se himna najviše i pjevati.

„Zastava se naša vije.

Mili Biže, vidiš li je?

Ja u tebe imam nadu

zaigraj nam u napadu.“

 

Naslov  sam izvukao iz druge strofe:  „KAD ORLOVI POLETE“.

 

Nešto sam mislio, ko god bude pjevao himnu, imaće iza sebe najveći hor  koji je ikada imao ijedan srpski pjevač.

A onda su nastupile muke? Već dugo nisam bio u tim muzičkim vodama. Kome ponuditi pjesmu?

Poslao sam je nekolicini tada najpoznatijih kompozitora i pjevača, a oni su bili tako nezainteresovani kao da sam im poslao tursku himnu. Dobro, ako su patriotski malokrvni nije mi jasno da ne shvataju koliku bi im to reklamu donijelo. Kao da svaku njihovu pjesmu pjeva cijela nacija. A vrijeme je neumitno proticalo…

Nekako sam uspio da tekst doturim do Grandiozne produkcije. Oni su ga  degažirali do maestra Zahara. On je, ako se ne varam, pisao himnu iz moskovsku olimpijadu. Zahar je, po njegovim riječima, napravio „svetsku himnu“.

A onda se pristupilo trgovini između Zahara i Saše P. Koliko vrijede note podastrte ispod mog teksta? A unaprijed se nisu dogovorili. Mene… mene ko da dragi Bog nije ni dao. Cjenkanje su prekinuli fudbaleri ispavši odmah na početku. Nisu se dokotrljali ni do osmine finala. U našoj D grupi od njih su bili bolji i Švabi i Ganjani i Kenguri.

Drugi neuspješan pokušaj realizacije himne uslijeio je pred ovo Evropsko prvenstvo u Parizu. Sjetio sam se one koračnice Radeta Jorovića „Žene vole oficire“ i poslao mu tekst. Svidio mu se , ali je, ipak, zahtijevao neke korekcije. Zamijenio sam dva stiha u trećoj strofi pa je ona sad glasila:

„Zastava se naša vije.

Mili Bože, vidiš li je?

U venama vuci viju.

Ja navijam za Srbiju.“

 

Ni konačan dogovor nismo postigli, kad sumo dronirani na partizanovom stadionu. Poslije toga nije mi se ni navijalo ni pjevalo.

I eto, opet dolazi to jebeno Svjetsko prvenstvo. I opet mi nemamo himnu. I opet ja nemam ideju kome da pošaljem ovaj tekst.

 

Autor: Čedomir Vrlješ

Related posts

Leave a Comment