Na kraju vraća se početak, isto onako neznan, isto tako čudnovat. Pastelne boje žara polako obasjavaju živote koji će tek doći, koji nesvesno postoje i one koje polako koračaju ka nečem što nam je svima nepoznato. Dok ptice slažu melodičnu priču sa zvukom klavira koji dopire iz jednog stana, čovek očiju hladnih talasa sedi u parku. Ljudi jure pored njega. Svaki dan je dolazio u taj park, na to isto mesto. Teško je hodao zbog svoje bolesti. Njegov um ispunjava buka reči, pitanja. Nakon nekoliko dugih trenutaka pored njega seda mladić. Zainteresovano posmatra starca želeći da mu postavi bezbroj pitanja, ali njegove usne ne prelamaše nikakve reči. Nastavljaju da sede u buci umova, buci ulice ali njihovoj tišini.
„Ko ste vi?“ iznenada mladić izusti ovo pitanje.
Starac ga pogleda, dugo nije pričao sa ljudima. Njegovi prijatelji bile su ptice, cveće. A sada odjednom bio je iznenađen ćuvši da ga je neko pitao nešto na šta nije bio siguran da ima odgovor. Mislima su mu ipak kružili odgovori poput : biće, čovek, neko, ništa. Pitao se da li da izusti samo svoje ime i prezime iako je znao da to ništa ne znači, ali možda se ipak mladić zadovolji tim odgovorom. Ali potom zašto bi nekome davao odgovor kojim ni on sam nije zadovoljan? Kako njega definiše ime i prezime? To nije on.
„Ne znam.“ izusti starac, razočaran samim sobom. Njihova avantura nastavila se u tišini. Na maloj pozornici ispred njih pojavila se grupa dece, skoro svi isti. Malo iza njih ide devojčica, skroz drugačija. Tužnog pogleda gleda u grupu koja ju je odbacila jer nije kao oni.
„Šteta.“ reče mladić, na šta ga starac pogleda sa čuđenjem.
„Pa devojčica, postaće polako k’o drugi jer svet ne reaguje dobro na drugačiji cvet u bašti, pomisli da to je korov jer se ranije nije susretao sa takvim cvetom. U strahu da ne bude posečen on se kamuflira u boje drugih.“ obrazloži se mladić.
„Svet je zapostavljena bašta, niko ne pokušava da misli da je različitost dobra. Što je loše. A i nikad se ne zna, možda se ona odupre drugima i samim tim bude jača od njih.“ nadoveza se starac. Nastavili su da posmatraju veliku pozornicu dok u jednom trenutku mladić nije otišao, a starac ostao sam. Pogleda ka nebu koje je bilo ispunjeno belim odorama. Uživao je u pogledu a onda iznenada krvavi kašalj, mučilo ga je to već dugo.
„Gospodine, jeste li dobro?“ upita ga jedna žena koja je prolazila tuda. On se nasmeši, puštajući da mu se vide krvavi zubi i odgovori : „Nije mi ništa. Nebo me povredilo svojom savršenošću.“ U glavi nije mogao da oprosti sebi što je upotrebio tu reč „ništa“, jer zapravo nije znao šta ona predstavlja. Nigde nije ni mogao da nađe odgovor. Dok ga je bol obuzimao sve više i više, njemu je bilo drago jer je posle toliko godina opet pričao sa nekim. Opet buka misli i poslednje pitanje koje je postavio praznom parku :“Kako biste zvali „dobro“ da „loše“ ne postoji?“
Klupa je bila prazna. Pastelne boje žara obasjaše svet.
Autor: Andrijana Ivanković