Oznaka: tišina

Poezija: Tišina

Administrator

Ćutimo.Na svim jezicima svijetaJednako ćutimo.Poliglote smo.Sve jezike ćutanja znamoJer tuga se jednako izgovaraI jednako razumijeNa jeziku ćutanja.U riječniku tišine isto znači.Imenica.Način.Stanje.Trpljenje.Usud.Naprslina.Ponos.Čekanje.Nedostajanje.Praznina.Tačka.I Kraj.I mjesec je zaćutao.Noć šapatom doziva jutro.Zora je nijema.Novembar kraju hrli.Prvi snijeg se sprema.Hladnoća nas umjesto ruku grli.Mostovi će nas ostati željni.Za rastanke ne treba pasoš.Samo tišina. Autorka: Jelena Kovačev Izvor: Stihoklepka

Poezija: Tišina

Administrator

Ti dolaziš iz svijeta u kojem si okovan vječnim mukom i tišinom. Ja vrištim tvoje ime ispred tvojeg lica, a ti skamenjen i nepomičan gledaš u mene i ne razumiješ ni jedna slova, ni jedne riječi. Ti ostavljaš tragove za sobom, a dalek si i nepostojan, nijem i nečujan kao kakav mramorni komad na izložbi koju ne razumijem. Ti živiš u svijetu iza rešetaka bezglasja gdje nema ni šapata ni vike, ni šuštaja, ni skike- svijet sumoran i pust. A moj glas do tebe ne nalazi svoj put. Autorka: Patricia…

Poezija: Staklene sjene

Administrator

Tišinom vezane dvije niti beskrajnosti i bezvremenosti otkrivaju mi sve što želim ali i ono što bih trebala znati vučem staklene sjene za sobom ne znajući što me čeka u prikrajku skrovišta snenoga u onom gdje se najveća ali i najjača magija događa – ljubavna bludna bolna ne okolišam niti sumnjam jer nemam u što nitko više ne želi staklene sjene (možda jer nisu kadri ni suočiti se sa vlastitima a kamoli sa ostalima) žalostivo otvaram i zatvaram vrata za sobom u korak s tišinom i istinom idem a ono…

Poezija: Tišine sumraka

Administrator

Ćute tišine koje su rekle sve što se moglo reći između odbleska i svetiljke tinja jedan korak nedostajanja u koji su utonule ruke zavučene u širine kaputa. Namignem mesecu sa oba oka zažmurim zamislim da plešemo po aveniji klavirskih dirki sjaje se kapi kiše iz kojih sanjaju dve-tri pesme o svom svitanju kada padne mrak isključe se sva svetla iza očiju otplešu još dve note od svetiljke do klupe utišaju se i odu na spavanje.   Autor: Ivana Pantelić

Poezija: Val

Administrator

Tiho… sad pučina maršira, nevidivim hodom očekuje se tajni čas čak i zvezde strepe nad svesvetom vodom pred valovima trebalo bi stišati glas. To je val gromke tišine za njim plače vaseljenska glad, to je putir dostojanstvene visine, u kom je svetost, nezemaljski slad. Greben je u grudima gord i brodolom srca sledi, čudo nad čudima pokreće svod, do srca put da odledi. Molim za tišinu! Pa da mir vaskrsne, na hridu putokaz je za visinu, nek se radost besa rasprsne. Ćutanjem pokrij se, nemir preti kada kob tumara svugde…

Proza: ***

Administrator

Ćutim, mislim i pokušavam da obojim prazan prostor ispod rebara. Prostor bez vitalnih organa (koji su u toku odredjenog vremenskog razmaka nebitni, svesnost da ih nema postoji, a ipak ima i otkucaja i disanja.) Duboko. Negde. Tačnije veoma ambiciozno i radoznalo pokušavam da podarim boju tišini. -Kojom bojom? pitam se. -U sivo, jer je neutralna?! … ali… ne, pogresan izbor. -I siva boja ima perje, i siva boja zvuči kao zveckanje rečnog kamenja u džepu. -Duboko. Negde. -U ponoćno plavu? -Da, da, ta boja postoji. -I, da li, jer se…