Na kraju vraća se početak, isto onako neznan, isto tako čudnovat. Pastelne boje žara polako obasjavaju živote koji će tek doći, koji nesvesno postoje i one koje polako koračaju ka nečem što nam je svima nepoznato. Dok ptice slažu melodičnu priču sa zvukom klavira koji dopire iz jednog stana, čovek očiju hladnih talasa sedi u parku. Ljudi jure pored njega. Svaki dan je dolazio u taj park, na to isto mesto. Teško je hodao zbog svoje bolesti. Njegov um ispunjava buka reči, pitanja. Nakon nekoliko dugih trenutaka pored njega seda…
Proza: Neko
