Poezija: Muzika tijela

Promatram te pogledom providnim – željna tijela romantičnoga ali istovremeno strastvenoga hajde, dozvoli mi da pustim muziku što veže, zbližava muziku francuskoga majstora za ublažavanje erotskih namjera zamolio bih te za ples ali onaj ležerno prljavi u kojem nema fizičkog vođe jer se i sama audio umjetnost ponaša kao takva važno je samo ostvarenje fantazije – dva tijela pripijena jedno uz drugo ruka ni na leđima ni na stražnjici – taman da se ostvari ravnoteža ležerno prljavog plesa Promatram te i želim potisnuti žudnju za tobom umom i tijelom božanskim…

Poezija: Dio a ne cjelina

Tu i tamo prospem djeličak sjećanja po mokroj površini a površina bješe more poput ptica selica ali i zvuka u školjkama koje pronađemo tokom ronjenja tamo negdje – po sredini ili pri početku kapi prosute suše se i htjela ne htjela moram djelovati hitro što ako ih izgubim? što ako one ne znaju naći put do mene? tu i tamo pribojavam se gubitka nečeg meni važnog jer ako odlutam (ili sjećanja odlutaju od mene) hoću li nenamjerno promijeniti sudbinu ili će sve i dalje, bez djelička istih, ići svojim tokom?…

Poezija: Bosonog, ali sretan

Hodao sam bos po žičanom putu bježao od samog sebe ali i sustava gazili su me moćnici i onako izgažen morao sam hodati gradom punim sustavno podređenih ljudi grohotni smijeh bivao je sve jači podmukli pogledi sjekli su mi noge a tišina između prolaznika i mene kidala mi je dušu i što ću, skinuo sam sve prljavo sa sebe obukao savršeno skrojeno odijelo i iznajmljeni kaput (ali uopće nisam osjećao težinu iznajmljenosti, dapače, osjećao sam se tako sretno u njemu, kao da si pripadamo) no, odjevnu kombinaciju učinio sam neobičnim…

Poezija: Staklene sjene

Tišinom vezane dvije niti beskrajnosti i bezvremenosti otkrivaju mi sve što želim ali i ono što bih trebala znati vučem staklene sjene za sobom ne znajući što me čeka u prikrajku skrovišta snenoga u onom gdje se najveća ali i najjača magija događa – ljubavna bludna bolna ne okolišam niti sumnjam jer nemam u što nitko više ne želi staklene sjene (možda jer nisu kadri ni suočiti se sa vlastitima a kamoli sa ostalima) žalostivo otvaram i zatvaram vrata za sobom u korak s tišinom i istinom idem a ono…

Poezija: Mrtvac

S kože mrtvaca sastrugala sam sve što se može sastrugati i nije mi smetao vonj koji je pružao (moguće da ga je smatrao zaštitnim nevidljivim slojem) ne pazeći na uljeze koji bi se mogli prikrasti i uhvatiti me na (zlo)djelu tražila sam davno urađenu tetovažu – znak da je boravio tamo gdje sam radila samo sam htjela uvjeriti oči u postojanje čovjeka s žutom kabanicom i očajnički velikom količinom nedostajanja htjenja, želja bez skrivenih a kamoli otkrivenih mogućnosti i uvjerih ih tako ushićena natočih si pozamašnu količinu vina u čašu…

Poezija: Besramno

Kradeš mi pogled besramno uvlačiš se u stjenke moga krvotoka kliziš… hihoćeš se podno zjenica mojih i ispuštaš zvuke uzbuđenja zar si tako sretna? besramno skidaš sve loše s mene i nudiš mi čarobni plašt dobrote nemoj svatko je pola vrag pola anđeo neće me život maziti ako budem predobra radije mi daruj butelju vinjaka i jednosmjernu kartu do Pariza i dopusti da te odvedem gdje nitko nije – u apartman koji počiva na adresi „Duša 17L“   Autor: Josipa Lesinger Foto-izvor: Andreas Serano „Krvotok“