Preporuka: Sterija i Nušić u novim rediteljskim čitanjima („Rodoljupci“, „Sumnjivo lice“, „Prva parnica“)

Premijera „Rodoljubaca“ u režiji Andraša Urbana igrana je 30. oktobra 2015. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu. Od tada predstava je učešćem na raznim festivalima osvojila Nagradu za najbolju predstavu u celini na 24. Festivalu Vršačka pozorišna jesen i Nagradu „Zlatna maska“ dnevnog lista Oslobođenje za najbolju predstavu u celini na 56. Internacionalnom teatarskom festivalu „MESS“ u Sarajevu. Takođe, proglašena je za najbolju predstavu na 45. Danima komedije u Jagodini, kao i za pobedničku predstavu 33. Susreta pozorišta BIH u Brčkom. Bezbroj nagrada nije uvek  pravo ogledalo stvari, pa je…

Poezija: Inspiracija; Plava soba; Drugi izlazak

INSPIRACIJA Dokolica je nestala glava ti je teška kaiševima stihova zategnuta suha mamurna gotovo nikakva kaša reči u kojoj se davi strepnja nesanica te guši više nego sav dim bešćašća znojavi glasnici jure do stegnute šake prstiju javljaju da se dohvate oruđa penkala ili tastature da zgrabe telefon napad je blizu poput ratnih bubnjeva počinje tipkanje po sobnom smogu nesanica i moje zdravlje dobijaju svoj deo plena PLAVA SOBA Po tepihu išaranim zanimljivim arabeskama i smeđim rešetkama prosute su mrve mokre zemlje po sintetičkoj postelji iscrtanoj znojem udubljenjima vrelog tela…

Ljudi: Slepi u pesmama slepaca

Kao neko ko se delimično kreće u krugu slepih i slabovidih, a pritom se i amaterski bavi pisanjem dajem sebi za pravo da na neki način doprinesem osvešćavanju društva na tu temu. S vremena na vreme pišem o odnosu običnih ljudi, medija, institucija i ostalih grana ovog društva prema slepim i slabovidim osobama. Na svojoj koži sam osetila znoj nakon mukotrpnih razgovora, ubeđivanja, prepiranja i dokazivanja kako pred ljudima koji vide – tako i pred ljudima koji ne vide. Danas želim da pišem o pesmama u kojima se spominju slepi…

Poetski momenti iz vizure Mađarice Eržebet Lize Feher

Temelji priznanja pesničkog rukopisa Eržebet, srpski pandan Jelisaveti, Feher leže u samom poetesinom izrazu, koji napisan i izgovoren, u svim detaljima sopstvenog života utkanom u stihove, organizuje teme različitog karaktera, kojima se poigrava, čini se lako, premda progovara jezikom koji joj nije maternji. Srpski jezik struji njenim telom i ona se trudi da hrabro zapiše „slike” koje joj se nameću, koje joj telo i dušu obuzimaju, koje je podstiču, okretno vode… Njena poezija ju je odvela do stranica silnih zajedničkih knjiga/zbornika/antologija, kojima je dodatno udahnula dušu svojom iskrenošću i toplinom.…

Poezija: Mrtvac

S kože mrtvaca sastrugala sam sve što se može sastrugati i nije mi smetao vonj koji je pružao (moguće da ga je smatrao zaštitnim nevidljivim slojem) ne pazeći na uljeze koji bi se mogli prikrasti i uhvatiti me na (zlo)djelu tražila sam davno urađenu tetovažu – znak da je boravio tamo gdje sam radila samo sam htjela uvjeriti oči u postojanje čovjeka s žutom kabanicom i očajnički velikom količinom nedostajanja htjenja, želja bez skrivenih a kamoli otkrivenih mogućnosti i uvjerih ih tako ushićena natočih si pozamašnu količinu vina u čašu…

Prevod: Sting – „Knjiga mog života“ (Sting – The Book Of My Life)

Pusti me da bdijem kraj vatre i sećam se mojih dana; i, možda je obmana svetlosti koju vatra oboji, ali, treperave stranice, mutne pred očima mojim, jedna su knjiga – a da je napišem – ja se bojim. Ovo je knjiga mojih dana, knjiga o mom životu, liči na oštricom noža presečenu voćku, i sad vidim da sve se otkrilo kroz ovaj presek – da neke tuge ima u svakom životu. Ako bi kao slagalica, kao besciljni lavirint bila čitana, onda je ne bih razumeo – do kraja mojih dana,…

Poezija: ***

Grlo zakopčaj na poslednje dugme. Zavrni rukave na ćebetu, i potuci se sa jastukom. U šerpu ubaci malo groždja, stranice neke knjige, i ispod kreveta onaj moj kez i buđave brige. Nek baci ključ Ispred brave nema nikog Pa promešaj I pomešaj kartu za pozoriste sa peronskom kartom. I džedži pola noći, a celo jutro uspavaj. Umotaj u šal prvo „izvini što kasnim“ i naparfemiši dlanove, tremom Duni glasno svoj glas U horizont koji aplaudira i ponegde kaplje (i ne samo tad.) Autor: Miloš Janjić

Knjige i književnost: Novo doba

GODIŠNJI CILJEVI Ne znam kako vi živite, ali meni nije loše. Dobro je. Ako neprestano ponavljate da vam je dobro, na kraju ćete se tako i osećati. U rečniku Novog doba to se zove Moć afirmacije. I vizualizacija je, takođe čudesna. Možete da zamislite gotovo sve do čegavam je stalo – zdravu jetru, čista pluća, nov auto, gomilu novca na svom bankovnom računu. Sedite i zamišljajte, koncentrisano. Uostalom, i autorka “Harija Potera” je nekada bila siromašna – više nije! Postoje iznenadni bljeskovi sreće, tačnije milosti koja je u stanju da…

Poezija: Tada; Gradska gnezda; Ponekad

TADA Kad ode: ostaće smisao na froncle Istine u ritama Između voza i nadvožnjaka Neće biti ljubavi Svet će prerano ostariti: kad ode Predmeti će životariti U tremoru će svet izgledati lelujav Staklo će mrzeti svoje okvire Ja ću se okretati svakog časa sigurna da sam nešto zaboravila luda i bolesna Opet ću se nasmejati sebi kad ne budem mogla da ga nađem kad ne budem znala gde da tražim GRADSKA GNEZDA U ambarskim ćoškovima još svijaju gnezda U ćoškovima gradskim više mesta nema Tek izlegla deca već postaju ljudi…

Koncepcija broja tri u „Hazarskom rečniku“ Milorada Pavića (III)

Drugi deo teksta možete pročitati ovde.   SLAGANJE PARALELNIH SVETOVA Igra sa vremenom jedan je od omiljenih Pavićevih postupaka i u vezi je sa mitskim viđenjem obnavljanja događaja, ljudi i situacija, a temelji se na relativizaciji objektivnog vremena. Prema tome, susret tri istraživača hazarskog pitanja na naučnom skupu u hotelu „Kingston“ u Carigradu 1982. godine mitski obnavlja sedamnaestovekovni susret istraživača hazarskog pitanja na Dunavu, koji se tragično završio za svu trojicu u trenutku ukrštanja smrti, saznanja i istorije. Osim povezivanja „barokonog“ i dvadesetovekovnog sloja romana kroz događaje i likove, postoji…

Proza: ***

I… zapita se ponekad. Da li negde tamo napolju diše još neko čija duša pulsira poput njene? Čije misli i srce, svaka pora, žude za istim zalaskom sunca. Pati li, nesvesno, zbog njenog bola, raduje li se kišnim kapima kao ona? Oseća li miris stare knjige kao deo svog bića? Voli li zalutalu mrlju od kafe na iskrzanom parčetu papira, kao što voli i svoje pege na nosu? Da li čuje one iste gromove koji joj, katkad, prostruje kroz žile i nestanu u bezdan? Potreban joj je neko sličan njoj.…