Srce Beograda su bolnice, fontane su oči

U novinama pišu da je simbol Beograda ova nova fontana, a ja sedim i razmišljam o tome šta bih želela da predstavim ljudima kao srce glavnog grada. Meni je to srce svaka bolnica, Urgentni centar koji me je više puta primio i u figurativnom smislu previo posle ponoći. Ko zna koliko je ljudi još u toj ustanovi otrgnuto smrti. Moždani i srčani udari, hronične teške bolesti, prelomi… Tiršova i Institut za majku i dete – koliko sam samo puta nosila tamo rezultate, radila pretrage, i ko zna koliko je nas…

Proza: ***

I… zapita se ponekad. Da li negde tamo napolju diše još neko čija duša pulsira poput njene? Čije misli i srce, svaka pora, žude za istim zalaskom sunca. Pati li, nesvesno, zbog njenog bola, raduje li se kišnim kapima kao ona? Oseća li miris stare knjige kao deo svog bića? Voli li zalutalu mrlju od kafe na iskrzanom parčetu papira, kao što voli i svoje pege na nosu? Da li čuje one iste gromove koji joj, katkad, prostruje kroz žile i nestanu u bezdan? Potreban joj je neko sličan njoj.…

Poezija: Svici ljubavi

Otvorio sam širom prozore moje duše, Sve puteve koji vode ka mom srcu. Pustio sam povetarac da me omađija Raskošnim mirisima rascvetalog cveća. Jutro je utkalo zlatne niti U moju kosu boje meda. Pustio sam da svici ljubavi ponove svoj poj Uz cvrkut razigranih ptica na grani I podsete me da postojiš, da si tu kraj mene. Ti si moja istina koju sam kao glinu Oblikovao svojim rukama, Onako kako to meni odgovara. S tobom sam naučio da dišem, Da odbacim crne misli što dalje od sebe I da srce…

Poezija: Izbor, Buđenje i Nož u ruci

IZBOR Kao komadine mesa Obešene o tavansku kuku Sušimo svoja pluća Dimimo naša srca Nema te u ogledalima Još cmizdre hodnici zgrade Još staje lift na nepostojećem spratu U glasačku kutiju ubaciću mrak Za mene više nema izbora Sastavljam krajeve sa krajem Kao loš zakon u Skupštinskoj proceduri Na koji moja savest Stavlja primedbu Hodamo Odavno hodamo Po oštrici nametnutog zla BUĐENJE Izgleda zaspah baš kad opšte buđenje poče Ko zna šta mi je s neba upalo u čašu Spravljam tinkture Povijam meleme Iščašeni zglob popravljam Teško je naći pravo…

Poezija: Lidija

Ti nisi vredna da zbog tebe patim Jer nemaš dušu, a srce ti je kamen, A treba malo, samo jedan plamen, Iz očiju tvojih da se tebi vratim. Kraj nogu bi tvojih život da prekratim Tvoj osmeh svaki ko sudbine znamen, Prihvatam – spolja čvrst i stamen, A u srcu jadan, i kako da shvatim Da me nećeš nikad, to su tvoje reči: Nikad, nikad više, drugi ti je preči, Ja sam za tebe još jedan u nizu Prolazan i bivši, sad i napast mučna Koju i ne vidiš, osorna…

Poezija: Pretnja, Čekalište/Egzodus i Stene

PRETNJA Moj brat živi u gornjem Gradu u donjem je Ad rat ključalo ulje iskrivljene telesine bez duše koje čekaju na vaskrsenje donji Grad preti gornjem senka svetlosti brat bratu ČEKALIŠTE/EGZODUS Parkovi pojila gradske česme pune nepoznatih nemušte dece majki i mlađih muškaraca bronzanog peskom oivičenog tena iz Sirije Iraka Avganistana zabiti Libije grlate Turske ispred naših vrata gledaju plodnu zemlju nagrađenu smećem i ravnodušnošću koja okružuje dokle im pogled dopire čekalište autobuske stanice pupka presečene vrpce Evrope hoće li moći pokidati sve konce mreže bodljikavu žicu hoće li moći…

Poezija: Priznanje

Usamljena sam. Ovo priznanje lepi se za nepce i kida meso sa usana vukući ih u polukrug, nagore. Svom silinom trudim se da prekrijem patos. Smeh ima rasterećujuću funkciju, ali ne uvek… I zapravo, ne bojim se smrtnosti. Uplašena sam umiranja u usamljenosti. U zaboravu od sveta. Krijem se iza teorija, iza psihoza i neuroza, iza okrilja svetskog bola. A lažem, mene muči lična bol, jasno definisana. I bunt je ponekada samo privid. Hladni smo, ali dokle – nije nam prijatno u tom ledu. I poričemo da želimo emotivnost. Ona…