Proza: ***

I… zapita se ponekad.
Da li negde tamo napolju diše još neko čija duša pulsira poput njene?
Čije misli i srce, svaka pora, žude za istim zalaskom sunca.
Pati li, nesvesno, zbog njenog bola, raduje li se kišnim kapima kao ona?
Oseća li miris stare knjige kao deo svog bića?
Voli li zalutalu mrlju od kafe na iskrzanom parčetu papira, kao što voli i svoje pege na nosu?
Da li čuje one iste gromove koji joj, katkad, prostruje kroz žile i nestanu u bezdan?
Potreban joj je neko sličan njoj.
Toliko da boli.
Peče.
Razjeda utrobu i pali zenice.
Ali strah…
Strah koji je, vrlo često, jači i od same želje.
Izgubiti ono što ni ne poseduješ. Što možda ni ne postoji.
Drugo biće.
Svoj zamagljeni odraz u ogledalu.
Autor: Bojana Matić

Related posts