Preporuka: Sterija i Nušić u novim rediteljskim čitanjima („Rodoljupci“, „Sumnjivo lice“, „Prva parnica“)

Premijera „Rodoljubaca“ u režiji Andraša Urbana igrana je 30. oktobra 2015. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu. Od tada predstava je učešćem na raznim festivalima osvojila Nagradu za najbolju predstavu u celini na 24. Festivalu Vršačka pozorišna jesen i Nagradu „Zlatna maska“ dnevnog lista Oslobođenje za najbolju predstavu u celini na 56. Internacionalnom teatarskom festivalu „MESS“ u Sarajevu. Takođe, proglašena je za najbolju predstavu na 45. Danima komedije u Jagodini, kao i za pobedničku predstavu 33. Susreta pozorišta BIH u Brčkom. Bezbroj nagrada nije uvek  pravo ogledalo stvari, pa je tako ova predstava daleko od boljih predstava sa aktuelnih repertoara. U predstavi igraju Slobodan Beštić, Anastasia Mandić, Suzana Lukić, Pavle Jerinić, Nela Mihailović, Hadži Nenad Maričić, Nikola Vujović, Predrag Ejdus, Branko Jerinić, Bojan Krivokapić.

Kada počne predstava „Rodoljupci“ nevericu da li je to zaista komad Jovana Sterije Popovića izaziva najpre prva scena u crkvi gde su se tokom crkvenog pojanja na mađarskom jeziku okupili rodoljupci. Ipak, odabir crkve kao institucije u kojoj se odigrava licemerje lažnih rodoljubaca dobro je rediteljsko rešenje, a scenografija je vrlo realistično postavljena u ovoj prvoj sceni. Međutim, i taj realizam scenografije, a i originalnost režije opadaju već nakon prve scene, da bi se do kraja predstave one monotono ređale u smeni sa songovima.

 

Gluma, kao i scenski pokret, koji je radila Tamara Antonijević, veoma su tačni i dobro uvežbani, ali bez nekih stvarnih emocija koje bi ostavile dublji trag na gledaocima. Mnogo se viče u ovim „Rodoljupcima“, jasno je da su i inače Sterijini „Rodoljupci“ zasnovani na verbalnom planu, kao i da su njihovi govori o rodoljublju isprazni jer su suprotni njihovim postupcima, ali ipak vikom i to preko mikrofona, u songovima koji su prava estetika ružnog, sve je preterano i gubi bilo kakvu poentu. Glumci se u pesmama iz 1848. prebacuju u 2016. i nabrajaju veoma eksplicitno političare od početka 20. veka. Na taj način Urban je želeo da napravi paralelu sa današnjicom, pa je u nabrajanju došao i do premijera Aleksandra Vučića. Eksplicitno nabrajanje svih tih imena nasuprot je Sterijinom postupku da univerzalno govori o ljudskoj pokondirenosti, tvrdičliku, pa i rodoljublju. Sterija traži dominantnu osobinu ili stanje, pa samim tim Urbanov postupak odskače od Sterijinog postupka koji je prikriveno i humorno obojeno izvrgavao ruglu lažne rodoljupce. Takođe, pričanje vulgarnih viceva novobeogradskim akcentom na samom kraju predstave u kontekstu sa Sterijinim humorom naprosto ne ide!

Muzika Irene Popović u ovoj predstavi je bila inovativna i drugačija od one koju ona inače pravi za pozorište. Ta inovacija je folklorni element, i bilo bi bolje da je čitava predstava građena samo na tom muzičkom elementu, ali još jednom su repovanje i jednolični ritmički taktovi odneli prevagu nad svim ostalim, a nisu ni novi, ni originalni, ni drugačiji od onoga što smo videli u manje uspelim predstavama Kokana Mladenovića, u kojima je takođe Irena Popović radila muziku. Elementi rata (nasilje uopšte, silovanje, itd.) koji su prikazani u okviru jednog od songova su upečatljivo rediteljsko rešenje.

Predstavu preporučujemo zbog njene aktuelnosti koja ne proističe samo iz toga što je Sterija u pitanju nego i zbog pojedinih rediteljevih nadovezivanja na Steriju poput kraja predstave koji je naročito ironično obojen, naime, natpis Fly from Belgrade je definitivno aludiranje na najveći srpski problem 21. veka, odliv mozgova. U ovoj predstavi jako je teško komentarisati glumce pojedinačno, dok su likovi kod Sterije određeni karakterno, likovi su pod Urbanovom režijom mašinerija za njegove političke parole, ipak Nela Mihailović se uvek izdvaja, takva situacija je i u ovoj predstavi, iako je njena Zelenićka takođe pod uticajem reditelja koji želi da je šablonizira, Nela uspeva da se od toga otrgne, mi verujemo njenoj Zelenićki uprkos začudnom govoru čuvenog monologa u nekakvom spa centru.

Ovo je predstava koja teži da bude provokacija, i da ima društveni angažman, u tome će i dalje uspevati ako odete da je pogledate.

Predstava „Sumnjivo lice“ igra se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, njena premijera je bila još 9. aprila 2012. godine, a u predstavi igraju Nebojša Glogovac, Anđelika Simić, Dragan Mićanović, Radovan Vujović, Bojan Dimitrijević, Vlasta Velisavljević, Nebojša Milovanović, Milan Marić, Lana Karaklajić, Aleksandar Radojičić, Božidar Zuber. Predstavu je režirao Jagoš Marković, koji je radio i scenografiju. Za perfektan scenski govor zaslužna je Ljiljana Mrkić Popović, dok je kostime radio Stefan Savković, oni su uglavnom verni, izuzev Maričinog (Lana Karaklajić), naime, njene martinke odskaču od svih drugih kostima u predstavi, jer ovde kostimograf  kao da zaboravlja da kostim treba da govori u prilog liku. Ovaj Nušićev komad imao je odličnu rediteljsku interpretaciju u rukama Božidara Đurovića 2009. godine, a predstava se igrala do 2013. godine u Zvezdara Teatru, nakon nje Markovićeva rediteljska postavka pomalo razočarava.

Jagoš Marković kao reditelj u ulozi i scenografa slično čini i u drugim predstavama neprepuštajući deo posla školovanim scenografima. Ne želimo da kažemo da Jagoš nema ni malo talenta za scenografiju, ali zidovi koji se ruše i prah koji se stvara (Uobraženi bolesnik, JDP) ozbiljno urušavaju bezbednost glumaca, beli oblaci nekakve pene koji zamagljuju glumce ometaju publiku da vidi delanje glumaca (Jesenja sonata, Atelje 212), pa tako i u „Sumnjivom licu“ ista ta pena ulazi u publiku, ali je ovog puta jakog mirisa zbog čega publika zagnjuruje glavu u šalove i džempere, ko gde stigne. Navedeni efekti koje Jagoš koristi nemaju nikakve veze ni sa samim komadima, a ni sa umetnošću, dok njihovo ponavljanje iz predstave u predstavu to samo potvrdjuje. Na samom početku predstave iznad scene visi gomila odela na ofingerima, onda se ona samo podignu u visinu i nestanu, dok je po sceni razbacana gomila obuće. Ovim postupkom Jagoš nam je dokazao da ne postoje samo glumci pokazivači, nego i scenografi.

Andjelika Simić je odlična glumica, uloga Anđe donešena je tačno i proživljeno, Anđelika je u ovu ulogu uskočila posle Seke Sabljić, ali zasigurno joj unosi lični pečat. Međutim, Nebojša Glogovac (Jerotije) je u ovoj predstavi u napregnutom glumačkom stanju, on ne maši Jerotija, ali ga ne donosi u onom intezitetu u kojem obično proživljava likove, s obzirom na to da znamo da je Glogovac veoma profesionalan u svom poslu, ovaj problem se može prepisati najviše reditelju. Gluma Radovana Vujovića (Vića) ostavlja utisak, i može se reći da se još samo njegov lik nušićevski igra, dok su Lana Karaklajić (Marica), Aleksandar Radojičić (Djoka) i Milan Marić (Gazda Miladin) u potpunosti bledi. Bojan Dimitrijević preteruje sa grimasama i u angažmanu oko zabavljanja publike umesto da svestranije doživljava lik Žike. Dragan Mićanović je izvanredan u ulozi Alekse Žunjića, i pored manje uloge najbolji je u ovoj predstavi, on igra sa velikom energijom i bez rezervi.

Predstava iako sa puno neusaglašnih učitavanja koja se kreću suprotno od Nušićeve komike nije izgubila poentu komada „Sumnjivo lice”, tu su i satira i karikatura naših državnih organa danas, zato je za opomenu svakako treba pogledati.

Nušićeva “Prva parnica” adaptirana je i dopisan joj je izgubljeni kraj, ponovo se igra nakon tolikih godina, i to u „Slaviji“. Reditelj Marko Misirača koji je radio adaptaciju teksta zajedno sa Vladimirom Đurđevićem, jednim od značajnijih dramaturga i nastavljača Nušićevih stopa današnjice, srž priče propušta kroz pet likova od prvobitnih Nušićevih šesnaest. Ipak, i pored takvih izmena ovo je jedna od trenutno najviše nušićevskih predstava (sa osvrtom na beogradske repertoare).

Predstava je premijeru imala 7. novembra 2015. godine, a u njoj igraju Marko Baćović, Mihailo Laptošević, Vasilija Kokotović, Daniel Kovačević, Vladimir Tešović, Jelena Đukić, i Andrej Pipović. Reditelj Misirača postavio je jednu drugu predstavu koja u sebi nosi naziv bajka (“Bajka o pozorištu”, Zvezdara teatar) , ali se pre za ovu predstavu može reći da je prava bajka u kojoj se ogledava pisac kroz delo. In medias res postupak na početku predstave, Mladenov (Marko Baćović) govor okupljenima o sinovljevoj diplomi prirodno i jednostavno pokreće Nušićeve komičke postupke sa papira. Čini se kao da sve vreme gledamo Nušića uopšte, Mladen podseća na Živku ministarku, a Sreten na sve policijske pisare kod Nušića zahvaljujući uspešnim gegovima Vladimira Tešovića, koji kroz pogrbljena leđa i odličnu mimika toliko komično oslikava tip jednog varalice. Mimika Mihaila Laptoševića takođe je interesantna, jezik koji mu stalno viri iz usta u skladu je sa Dragutinovim samoljubljem, jer je kao i njegov otac potpuno opčinjen diplomom i novim zvanjem. Gluma Marka Baćovića je iskrena i on postiže glavni zadatak glumca koji mora sebi da opravda lik koji igra, tako njegov Mladen do kraja predstave ostaje simpatičan uprkos svim smicalicama koje smišlja, i iako u sebi krije nimalo naivne očeve greške prema deci, koje bi mogle da im upropaste živote.

Kostimi koje je radila Danica Rakočević su u skladu sa epohom, osim jednog, tirkizne haljine sa šljaštećom šnalom na grudima Marije (Vasilija Kokotović) sa sve plaštom koji pada pozadi i koji je pomalo kič. Scenografija je na jednostavan način potpuno dočarala vreme, to su samo jedan radni sto, fotelja, stočić, klavir i slike, a toliko je mnogo njima dočarano. Režija je dobro kompoziciono sklopljena, pa je predstava od početka do kraja dinamična. Muzička podloga (Branislav Pipović) i plesni koraci (Tamara Antonijević) takođe su nešto što je doprinelo određenoj vrcavosti predstave koja bi mogla da vodi do vodvilja da reditelj nije odmereno napravio otklon od njegovih opasnosti. Kružni prelazak preko pozornice kroz ples služi kao dobar rediteljski postupak da  pojedini likovi budu na sceni dok se o njima govori (npr. scena kada Mladen i Sreten razgovaraju o vezi Dragomira i Jelke, a onda oni predju preko scene plešući zaljubljeno).

Predstava govori o vrednostima koje svi treba da imamo u svojim ličnim parametrima, a koje iz današnje distance na jedan drugi vek još više govore o tome koliko smo sve manje ljudi. Zanimljiva je i tema predstave da počevši od naše porodice postoje sudija, optušeni i onaj ko je kriv, i da je tu parnicu najteže rešiti.

Related posts