Poezija: Tada; Gradska gnezda; Ponekad

TADA

Kad ode: ostaće smisao na froncle
Istine u ritama
Između voza i nadvožnjaka
Neće biti ljubavi
Svet će prerano ostariti: kad ode
Predmeti će životariti
U tremoru će svet izgledati lelujav
Staklo će mrzeti svoje okvire
Ja ću se okretati svakog časa
sigurna da sam nešto zaboravila
luda i bolesna
Opet ću se nasmejati sebi
kad ne budem mogla da ga nađem
kad ne budem znala gde da tražim

GRADSKA GNEZDA

U ambarskim ćoškovima
još svijaju gnezda
U ćoškovima gradskim
više mesta nema
Tek izlegla deca
već postaju ljudi
Motorna im ulja
podmazala očni mehanizam

Pročišćenju nikad kraja

Izduvni gasovi miluju mi
kosu, lice, grudi
I nadam se da ću doći
Kada dođem, da ću te
pronaći da ću te bar jednom dotaći
pre nego te tajni kod
zaključa u pretinac
sudbine pod drugim imenom
od onog kojim meni se odazivaš
I da ću te dotaći pre nego
ispariš u otrovna jedinjenja
što lebde nad
našom malom fabrikom srca
Nadam se da ću još dugo
kašljati za tobom
osećati te u plućnom krilu
da ću se razboleti i
umreti
ko na početku svake bajke
i da će me tvoji sokovi
spržiti i presoliti
Bože, još jedino smrti
mogu reći hvala
jedino njoj još dugujem izvinjenje
Ljutila sam se što kasni
na sastanak koji smo
jednom davno ugovorile,
a ona laže da se ne seća
Uglavnom, vredelo je
živeti trećinu
A sada: hvala
Prekrivena sam boljkama
vidljivim i nevidljivim

nelečivim i slabo lečivim
Potrebno mi je tvoje društvo
ipak su dve trećine čoveka
manje od celog,
a na manje ne pristajem
Ni na više
Proglašavam te pobednikom i
hvala

PONEKAD

Ponekad mrzim stvari koje me teraš
da činim u ime ljubavi
baš zato što ispadne dobro
i što te čine đavolski pametnim
Ponekad mrziš kad sam u pravu
pa ispadnem đavolski
pametna i dalekovida
Takve su situacije retke
Obično niko nije u pravu
Obično neka država
Naša ili druga
Lukavo sjebe naše planove
Obično mišje oči provire
iz rupe u koju smo sakrili sir:
Ha! niko nije pobedio sistem
Zamenili smo sreću za pravdu
zato nam sve tako ide
Prvo ćeš se odmaknuti dovoljno daleko,
onda shvatiti da si otišao, otplivao
No, nema Meksika u koji beže junaci
nakon što opljačkaju banku
Jer
naši sefovi zvrje prazni
Nema se kuda pobeći
a ni Meksiko nije nešto
sem tog fudbala možda –
i tako driblamo prazan prostor
Sedefno sjajni i sami

Autor: Radojka Plavšić Ranković

Related posts