Ti. Ja. Posedujemo sve ono što je očajnički potrebno onom drugom. Ali… vrlo često ni ne znamo šta nam je potrebno dok to ne dobijemo. A onda se, tako iznenada, zapitamo kako smo toliko dugo ziveli bez prisustva tog nečeg. Ili nekog. Bez sebe. U telu neznanca. Samo naizgled nepoznatog. Poznajemo se mi isuviše dobro. Osećamo se. Naše duše su se hiljadama godina ranije milovale. I dalje se miluju. Tamo negde u paralelnoj galaksiji. Kikoću se kao nekakvi školarci. Prsti im se dodiruju. Koža pucketa. Usne stapaju. Tako valjda nastaje…
Oznaka: proza
Proza: Takva budala i dobričina
„Dobri moj Bernardi, ne mare oni za vrednosti, moralna načela i noći u kojima ima savest ne bi dala mira. Oni su ti tupavi, moj Bernarde, prijatelju moj! Otupeli, mrtvi, žigosani kao životinje, tako da uvek lako možeš da ih prepoznaš. Oni se još time i ponose a svoju su savest pojeli. Alavi su, Bernarde i bezudšni. A moj Bernarde, malo je ostalo žeravica, sa malo očiju se vidi, oni to da znaju, oči bi iskopali onima koji vide, da i oni progledaju! A to, Bernarde, ne ide tako. A…
Proza: Evropa ili Europa?
Sve to liči na brak! Uzeli su se iz ljubavi, posle nekog vremena ostali su zajedno na silu – zbog dece, počinju optužbe, sledi razvod i često ostane – mržnja! Većina prijatelja me pitala šta mi to treba. Put u Hrvatsku, bez preke potrebe, na dva dana… Ako ne idete kolima – komplikovano. Autobus saobraća jednom nedeljno; mini-bus za Zagreb po ceni pune karte može da me ostavi na pola puta, na magistrali – gde se odvaja put za Slavonski Brod; ili voz koji ide za Cirih. Onda voz! Stari…
Proza: Haos
Haos u nama širiće se dok ne postane haos našeg sveta. Sekunde se pretvaraju u minute a dan stavlja masku na svoje lice koje polako prima ružičaste tonove. Vetar tužno raznosi lišće, njihov valcer je prekinut. Na peronu sedam nema nikog osim nje, a ni ona sama nije bila svesna svog postojanja. Zamišljeno gleda u uginuće dana. Nije čula voz koji se polako približavao. Kada je stao na njen peron uputila se ka njemu. Svaki korak joj je sve teži, razmišlja da li treba da ode. Nesto je vuče nazad,…
Proza: Pita od svačega
Dimitrije beše neugledan momčić koji je tek nedavno navršio devetnaest, student književnosti i veliki zaljubljenik pisane reči. Pisao on pričice, eseje, i to bogami, još od osnovne škole. Slao je radove na književne konkurse, ali, nagrada nekako uvek izostane. „Veoma lepo pišete, imate jako dobar autentičan izraz, šteta bi bilo da to ne iskoristite… Treba samo malo da produbite radnju, proširite dijalog…“, stizali su komentari. Produbljivao on radnju, proširivao dijalog, pisao i pisao, pa opet ništa. Jednog toplog novembarskog dana, stajao je pred vratima kabineta svog profesora istorije opšte književnosti.…
Proza: Četvrti sprat, prozor, vi i ja
Gledao sam sa prozora na četvrtom spratu kolonu vozila koja se tog predvečerja sporo kretala kroz centar. Crvena svetla polako su se micala i svojim putem odlazila. Ti ljudi išli su putevima svojih života automobilom, ali bilo je i onih koji su išli pešaka, svojim nogama u starim patikama. Svi su oni znali kuda idu ili su se barem pravili da znaju. Svi su imali neku pretstavu o svom životu, baš svi u tom gradu osim, naravno, mene. Dve policijske patrole se provukoše i po nečiju sudbinu odoše. Malo kasnije prođoše i kola hitne pomoći…
Proza: Posle mnogo godina
Veoma često, u maju, ima dana koji veoma podsećaju na one tople, julske. Kao da leto žuri, usplahirano i puno žudnje, da što pre pokaže svoje zanosne čari… Ni ovog, dvadeset prvog maja godine 2005. nije bilo drugačije. Čovek, verovatno na pragu četrdesetih, ali kome je zbog tamnih naočara za sunce i velikog elegantnog šešira zaista bilo teško odrediti godine, išao je trotoarom, povremeno brišući znoj sa čela. U ruci je nosio mušku kožnu tašnu kakva je tih godina bila veoma moderna, ali i označavala ljude iz najobrazovanijih slojeva: nosili…
Proza: Ovo nije pismo
Zdravo, nisam ti pisala dugo. Opraštaš? Znam da hoćeš, znaš me kad se pogubim. Ti barem razumeš. Pada kiša danima. Pogodna za slušanje Koena i traženja neke knjige za čitanje. Nisam ti rekla da sam konačno shvatila koje doba godine volim. Volim jesen, mirna je, nije toplo i može da se diše. Hladno je i ne moram da vučem osmeh sa sobom, miriše na nostalgiju i naviru sećanja u meni. Tišina je, čudno ali mi odgovara. Sad bi rekao da sam mala i da uživam u sanjarenju. Ti još tražiš…
Proza: Dobar i loš
Na sprovodu se može mnogo saznati o pokojniku, o njegovom životu, ali i o svima koji prisustvuju sahrani. Današnji sprovod je ipak bio nešto posebno. Umro je Dobar čovjek. Vidjelo se to tako lijepo na svakom koraku. Nije došao samo jedan pop. Došla je cijela crkvena i politička svita grada. Crkvena zvona nisu prestala da udaraju tokom cijelog dana. Kuća i dvorište bili su puni onih koji su došli da izraze svoje poštovanje i žalost. Malo je bilo ljudi kao on. Duša od čovjeka. Čovjek i po. Ljudina. Da će…
Proza: Ona
A kada se sva svetla ugase Mesec nastavlja da sija. Te noći posebno je bio zadivljen zvezdama, njihovim sjajem u tami. Možda je to zbog sete koja mu se provlačila kroz telo pa mu se sve činilo sjajnije i srećnije. Nije osećao hladnoću koja je grlila njegovo iznemoglo telo. Bio je tako prazan a opet ispunjen pomešanim osećanjima. Stolica u kojoj se blago klatio nalazila se na maloj terasi njegovog stana, sa koje je mogao videti ulicu kao i stanove drugih ljudi. Ostavlja cigaru na pepeljari. Vetar raznosi dim. Prošla…
Proza: Krik
Da pišem ili da vrisnem? Ja te volim, volim. Ja te očajnički volim bijedna ženo! Dala si mi tračak nade, dala si mi mrvu sreće, samo malčice nade, i ja te, eto, već volim. Volim te toliko da bih za tebe u trenu i život dao. A vidi tebe! Smiješ se mojoj nesreći. Ti prokletnice, ti bijedna ženo koja si me nasamarila. Proživio sam život s tobom, a zar će zauvijek sve ostati samo u mislima? Rodila si mi djecu, ti bestidnice… Ali nikada neću vidjeti njihove male obraze, nikada…
