Proza: Iskra

Ti.
Ja.
Posedujemo sve ono što je očajnički potrebno onom drugom. Ali… vrlo često ni ne znamo šta nam je potrebno dok to ne dobijemo. A onda se, tako iznenada, zapitamo kako smo toliko dugo ziveli bez prisustva tog nečeg.
Ili nekog.
Bez sebe.
U telu neznanca.
Samo naizgled nepoznatog.
Poznajemo se mi isuviše dobro. Osećamo se.
Naše duše su se hiljadama godina ranije milovale. I dalje se miluju.
Tamo negde u paralelnoj galaksiji.
Kikoću se kao nekakvi školarci. Prsti im se dodiruju. Koža pucketa. Usne stapaju.
Tako valjda nastaje munja. I uragan. Zemljotres. Svet.
Gomila duša koje se maze. Dahom. Vole osmehom. Ljube pogledom.
I ponekad se desi to. Sretnu se.
Ovde na Zemlji. Izgubljeni. Nađu se. Ponovo.
I prepoznaju se. Po pucketanju.
Jer sve počinje jednom jedinom iskrom.

 

Autor: Bojana Matić

Related posts