Proza: Posle mnogo godina

Veoma često, u maju, ima dana koji veoma podsećaju na one tople, julske. Kao da leto žuri, usplahirano i puno žudnje, da što pre pokaže svoje zanosne čari…

Ni ovog, dvadeset prvog maja godine 2005. nije bilo drugačije. Čovek, verovatno na pragu četrdesetih, ali kome je zbog tamnih naočara za sunce i velikog elegantnog šešira zaista bilo teško odrediti godine, išao je trotoarom, povremeno brišući znoj sa čela. U ruci je nosio mušku kožnu tašnu kakva je tih godina bila veoma moderna, ali i označavala ljude iz najobrazovanijih slojeva: nosili su je profesori, lekari, akademici… Za površnog posmatrača, ovaj tipičan predstavnik ambicioznih i uspešnih, večito poslom zauzetih ljudi hitao je toplini doma, a njegov usporeni hod, predstavljao je samo posledicu umora.. Ali ono što izvežbanom, na analitički način razmišljanja naviknutom umu nikako ne bi promaklo beše određena tromost tih sitnih koraka,i njihov čudnovat, neujednačeni odjek po uzavrelom asfaltu. Često se ovako nešto sreće u ljudi nesigurnih, a opet tako veštih u kreiranju privida sreće… Pogrešno je verovati kako ovakva obmana nastaje svesno i promišljeno. Naprotiv. Naučena pravila ponašanja, životni izbori što ih načiniše ne toliko po sopstvenom nahođenju koliko iz želje da se „dopadnu“ ili pak „uklope“, stvoriše od njih savršene glumce, toliko savršene, da i sami počeše verovati u istinitost predstave. I bez obzira na to što grcaju i često padaju pod težinom nevidljivog tereta, ili se čak i sami čude svojoj povremenoj smušenosti, oni neće odustati. Ne, bez neobično jakog stimulansa, bez strele koja „pogađa tačno u metu“, i napokon ih oslobađa teškog oklopa učmalosti…

Gledao je sa interesovanjem veliko gradilište sa svoje leve strane. Stambeni blok bio je u izgradnji, a čak i pored sparine i blagog vrućeg povetaca, radilo se punom parom. Mešalice zu zujale, a oznojeni radnici žustro trčkarali, vozeći kolica puna maltera, cigli i blokova. Jedan od njih, stariji, ozbiljnog izgleda, stajao je pored mešalice i vikao:

„Momak, šta čekaš? Donesi vode! Kako da napravim malter bez vode?“, a dečkić, verovatno dežurni potrčko, skoči kao oparen sa panja u senci velikog hrasta na koji beše seo da se odmori.

„Odmah, odmah“, pa dohvati prazne kofe, i potrča ka česmi, smeštenoj u najudaljeniji deo ogradjenog prostora, tik ispod table sa natpisom: „Pažnja,gradilište!“

„Ako nastave ovakvim tempom, brzo će završiti“, pomisli čovek. Pogled mu pade na jedinu zgradu u opštem haosu stvaralačkog zanosa, koji i njega samog, na tren, beše obuzeo. Zastade, i sa velikom pažnjom poče da proučava predmet svog iznenadnog interesovanja. Izgrađena verovatno još pre Drugog svetskog rata, ova markantna četvorospratnica, nekada stanište jedne bogate i ugledne porodice, beše sada opštinska svojina, a „zahvaljujući“ zakonu o nacionalizaciji iz 1976. „Biće neugledna, kada dobije mlade komšinice“, čovek se nasmeja.

„Hej, zdravo!“, prodoran muški glas, natera ga da pogleda u pravcu jednog od prozora.

Čovek na prozoru osmehivao se, i mahao rukim. Lice je delovalo poznato, pa ipak,nije bio u potpunosti siguran.

„Svrati do mene! Želim nešto da ti ispričam.. Nemamo lift, ali popni se.“, još uvek ne shvatajući da ga sagovornik ne prepoznaje, čovek je bio uporan.

„Pa ne znam. Vraćam se sa posla i ja, ja, pa valjda sam umoran…“, odgovorio je, pomalo ljut zbog nesigurnosti u glasu.. Dešavalo mu se to, posebno onda kada su situacije u kojima bi se našao bile nepoznate. U onim poznatim, mnogo puta ponavljanim, snalazio se odlično…

„Samo na kratko, molim te!“

„Dobro, dobro.“

Nakon dobijenih detaljnih uputstava o spratu i broju stana, zbunjeno je krenuo ka ulaznim vratima…

I dok je čovek pričao, polako, neobično smiren, on se setio. A pričao je o svom besmislenom životu, pokazao mu jad, čemer, nadugačko pripovedao o kajanju i spoznaji. Gledao je u njega zabezeknut, gotovo hipnotisan neoborivim argumentima njegovih reči. Misli mu odlutaše, a onda, slike zaspale blesnuše iznenada…

Bili su to rani počeci njegovog detinjstva. Kao šestogodišnjak, još uvek je išao u vrtić, i sa velikim nestrpljenjem očekivao polazak u prvi razred osnovne škole. U to vreme, imao je tri druga: Andriju, Stefana i Miću. Iako potpuno različiti, i pored svojih mana, bili su mu podjednako dragi: Andrija, koji je neprekidno pričao – naravno, uvek izmišljene priče, često je kod njega izazivao napade gneva. Stefan, koji nije govorio mnogo, a sve njegove rečenice, iako kratke, uvek su ostajale, bar delimično – nerazumljive. Mića je govorio veoma retko. Ovaj crnokosi, za svoj uzrast sitan dečak, plenio je osmehom. I dok  se  neprekidno svađao sa Andrijom, pokušavajući da ga ubedi kako je već u stanju da razlikuje bajke od dešavanja u stvarnom životu, a Stefana molio da mu konačno instalira nove igrice, sa Mićom nije umeo da započne razgovor. Ćutljiv, tajanstven, kao da nije pripadao ovom našem, po dobru, ali i po zlu omiljenom svetu. Pa ipak, nije odustajao od osmeha… I upravo je ta različitost presudila. Uostalom, i majka je tako govorila – biti drugačiji, biti poseban, u skladu sa tim birati prijatelje… Žudeo je, o kako je samo žudeo da se druži sa njim. Počeo je da ga poziva uvek kada bi u dvorište izneo igračke, i počinjao sa svojim uobičajenim igrama – kao nekada Andriju i Stefana.. Mića je prihvatao svaku sugestiju – ćutke, bez pogovora. Imponovalo mu je to: uvek on glavni…

Vreme je prolazilo. Činilo mu se da nikada nije bio srećniji. Druženje sa Mićom, polako je dobijalo nove oblike. Počeli su da uče zajedno. I opet se priča ponavljala: Mića je i dalje ćutao dok je on rešavao matematičke zadatke, ispisivao ćirilična i latinična slova, i, samo prepisivao. Često se pitao, kasnije, zašto je tako radio. Bistar je to dečak bio, i pored veštih pokušaja da prikrije,ili bar umanji neosporan dar koji posedovaše… Sedeli su u istoj klupi, a Andrija i Stefan – za njega odavno u senci, odmah iza. Okretao se povremeno, ponekad i za vreme časa, a ono što bi video, da, ta njihova namrgođena lica, nikada nije zaboravio. A onda se dogodilo…

Krenuli su u treći razred. Prvo polugodište prošlo je uobičajeno. Počelo je drugo. Nekoliko dana, zbog bolesti, nije pohađao nastavu. I baš tada je učiteljica obrađivala novu nastavnu jedinicu iz srpskog jezika, Prvog dana kada je okrepljen, i već poprlično sit toplih čajeva i supa krenuo u školu, imali su kontrolni iz matematike, a za naredni dan, već zakazan kontrolni iz srpskog.

Matematika mu u to vreme nije predstavljala problem, i sa lakoćom je uradio svih pet zadataka. Pogledao je Miću. Bledog lica, šaputao je:

„Četvrti i peti zadatak.“

Shvatio je. Pazeći da učiteljica ne primeti, gurnuo je papir, omogućivši mu da prepiše zadatke. Sve je prošlo u najboljem redu.. Narednog dana, čitajući test iz gramatike, bilo mu je savršeno jasno kako će imati velikih problema sa devetim i desetim pitanjem. Bila su to pitanja iz oblasti, koju iz opravdanih razloga nije savladao. Uradio je prvih osam, a onda pogledao druga do sebe:

„Pomogni mi oko poslednja dva pitanja“, rekao je tihim glasom.

„Ne znam. Nisam ih ni ja uradio“, usledio je odgovor.

„Danilo“, začu Stefanov šapat iza sebe.“Baciću ti papirić sa odgovorima.“

Zaista je to učinio. Međutim, umesto na klupu, papirić je pao na pod. Učiteljica, koja je do tada gledala kroz prozor, naglo se okrenula. Skamenjen od užasa, očekivao je najgore. Pokuša da ustane i dohvati papir, ali noge behu teške i neposlušne. A onda, prijatnu tišinu u učionici, zapara Andrijin glas:

„Učiteljice, ovo mi nije jasno“, rekavši to, skoči sa stolice, i gotovo trčeći, stvori se ispred nje. I dok mu je ona nešto objašnjavala, naglo prosvešćen, podigao je sa poda odgovore, i na brzinu ih prepisao. Zvono je objavilo kraj časa.

„Hvala vam“, oduševljeno se obratio nekadašnjim drugovima.

Stigli su rezultati testova. Dobili su najviše ocene – sva četvorica. Nije izdržao:.

„Mićo, dobio si peticu iz srpskog, a rekao si da ne znaš odgovore na poslednja dva pitanja.“

Opet ćutanje. Na trenutak mu se učini da u Mićinim očima vidi suze. „Ali, zašto plače? Pogrešio je, i tu je prijateljstvu kraj.“, razmišljao je. Čvrsto rešen da više nikada ne razgovara sa njim, tražio je od učiteljice da ne sede u istoj klupi. Prihvatila je. Da, majka će sigurno razumeti. Doduše, tada je samo naslućivao, a tek mnogo godina kasnije shvatio – ako putovanje u nedovoljno istražene predele završi neuspehom, povratak u mirnu luku osrednjosti tako je prijatan i umirujući. Čak i kada nam razlozi ovakvih preokreta, zauvek ostaju nepoznati i nejasni….

Andrija je i dalje pričao tričarije, onako prostodušan i iskren, Stefan je i dalje malo govorio, ali i pravio Web sajtove. Ponovo su, zaboravljajući stare nesuglasice – postali „ekipa“.

„Vidiš prijatelju moj, život je zaista čudo! Sva ona dešavanja iz mog najranijeg detinjstva ponovila su se. A znaš kako? U narednoj generaciji. Moja deca, i pored velikog truda koji sam ulagao da to sprečim, doživela su sličnu sudbinu. Dugo sam patio, razmišljao, pokušavao da nađem odgovor u mnoštvu knjiga koje sam čitao.“, tu malo zastade, „Eh, ako su se moji roditelji neprekidno svađali, vikali na mene i tukli me, a na kraju se i razveli“, ove poslednje reči izgovori tiho, potištenim glasom, „zašto onda, zašto sam uopšte oženio tu nevernicu, tu preljubnicu koja mi je uništila brak i senkom obojila moj život? Voleo sam je, a ona… Zbog nje sam vikao, par puta pošteno istukao decu… Da, nemoj se čuditi. Vikao sam, ja, ja sam vikao. Kao što sam nekada ćutao, i samo želeo da budem zao… A onda sam shvatio. Razvod braka prihvatila je potpuno ravnodušna. Ah, pa i ja pričam gluposti. Očekivala je to, znala je, osećala je grižu savesti, krivicu, možda i kajanje… Ne znam…. Uredio sam život, preuzeo brigu o deci, živeli smo ovde, u stanu mog, sada već pokojnog oca. Godine su prolazile. Decu sam izveo na put. Da, tako je dragi moj. Znaš li da sam oduvek smatrao kako je upravo to suština roditeljstva. I ja sam uspeo, a onda…  Polako sam upoznavao i sebe, izvlačio na površinu duboko skrivene potencijale.. „glas mu podrhtavaše, a onda, neočekivano promenjen, blistajući, nastavi: „Ne, ja nisam ćutljivi i podmuklosti sklon dečak. Ja nisam nasilnik! Taj moj kompleks, ne, sada slobodno mogu reći kompleksi, nastali su kao posledica traume, znaš, moja preterano emotivna crta samo je osnažila njihov uticaj… Uticaj na moje ponašanje, na moj, nazovi karakter. Ali to nisam ja, to zaista nisam bio ja. To je bila moja senka… Setih se sada „Fausta“, pa da, i Junga. Čitao si valjda. Sada sam persona!“

„Ali Mićo“, oglasi se Danilo tihim glasom, „Ja zaista ne mogu da verujem…“

„Pa naravno prijatelju moj! Pogrešio sam, izdao te, pljunuo si na mene… Pokušavao sam kasnije, više puta da ti objasnim, da razgovaram sa tobom. Odbijao si…“

„Ali, nisam znao…“

„Dobro, dobro, to sada više uopšte nije važno. I znaš šta još. Pokušavao sam da se bavim poslom za koji sam se školovao. Nije išlo…“

„Bio si jedan od boljih studenata na Pravnom fakultetu, čak i bolji od mene..“

„A znaš li zašto sam rešio da studiram prava?“

Danilo je ćutao. I samo nekakva maglovita misao, kao da je stidljivo pokazivala svoje lice… A onda progovori tihim glasom:

„Pa nije valjda..“

„Jeste druže moj, zbog tebe, da ti budem blizu, da dobijem priliku da razgovaram sa tobom, i naravno, da ti se ponovo „dopadnem“. Oh, koliko me je samo bolelo kada si mi okrenuo leđa. Znam da sam pogrešio, ali sam želeo, o kako sam silno želeo da ispravim to…“

„Ali to je zaista neverovatno!“, prekide ga Danilo.

„Šta je tu neverovatno? Sve je veoma jednostavno. Uradio sam isto što i ti. Podlegao sam, nisam odoleo iskušenju.“

„Čekaj, čekaj… Evo, pokušavam da shvatim. Uvek si pisao divne sastave, dosta si čitao…“

Mićino lice se ozari:

„Aha, pa to je to – spoznao sam svoj dar. Nije to samo dar. Kao što si ti imao talenta za glumu…“, gledao je prijatelja, čije lice dobijaše bolnu, gotovo jezivu grimasu. „A ipak si studirao prava. Da, da, znam, to je bila želja tvoje majke, a onda tetke, dede, babe… Ti i ja se razlikujemo jedino, znaš Danilo, ti si se „uklopio“, a ja nisam. Čak se nisam ni „dopao“ – mislim tebi. E, a sad slušaj dalje. Vremenom sam shvatio. Nije bio u pitanju samo talenat. Više možda poriv, a ja sam ga izvukao na površinu, iz oblasti nesvesnog bacio ga u onaj svesni deo – ako hoćeš da kažem stručno.“ ,a onda, sa ponosom završi: „Sada sam pisac. Izdao sam nekolko romana kriminalističkog žanra, prodaja ide odlično.“

„Ne mogu, ne mogu…“, mucao je Danilo, a onda polako, bez pozdrava, krenu ka vratima.

„Pozdravi Andriju i Stefana, još uvek ste u kontaktu, zar ne? A kako su oni „prošli u životu“? Nisam ih, kao ni tebe, video još od završetka studija. Čak ne mogu da se setim ni šta su studirali, uvek sam video samo tebe, zato što prijatelju moj, oni nisu kao mi, nama treba mnogo vremena da shvatimo“, Mića ne uspe da prikrije osmeh što mu zatitra na usnama. „ali mi imamo šansu, šansu koju oni nikad ne dobiju, Danilo, hteo sam još…“ glas se gubio u daljini, a on je trčao niz stepenice, gušio se…

„Samo da se dokopam ulice“, uzburkanih misli i osećanja, poput metka izlete napolje…

Činilo mu se da pod nogama gori zemlja – raspukla, suva, željna kiše, kao pre šest godina, u šumi, avioni u niskom letu, bombe oko njega… A bila je to samo ulica koja je izmicala pod stopalima, provalija se ukazivala, hvatao je rukama kamenje oštrih ivica, odupirao se. Grmelo je u daljini, vetar koji počinjaše da duva usporavao je hod, a on je posrtao, padao, sumrak činiše nejasnim oblike između kojih je uporno pokušavao da se provuče, sve je nekao nestajalo i topilo se – nalik raskvašenom, od mnogo nogu ugaženom snegu… Ono što je usledilo, odigralo se veoma brzo. Nije to želeo, nije čak ni priželjkivao. A ipak se dogodilo. Svežina dana na umoru, taj okrepljujući vazduh mirisa kiše, prosto iznuđivaše preporod. Preporod, koji već beše začet…

 

Autor: Gordana Pavlović

Related posts