Proza: Krik

Da pišem ili da vrisnem?

Ja te volim, volim.

Ja te očajnički volim bijedna ženo!

Dala si mi tračak nade, dala si mi mrvu sreće, samo malčice nade, i ja te, eto, već volim.

Volim te toliko da bih za tebe u trenu i život dao.

A vidi tebe! Smiješ se mojoj  nesreći.

Ti prokletnice, ti bijedna ženo koja si me nasamarila.

Proživio sam život s tobom, a zar će zauvijek sve ostati samo u mislima?

Rodila si mi djecu, ti bestidnice…

Ali nikada neću vidjeti njihove male obraze, nikada neću dotaći njihove rukice.

Toliko te mrzim da bih sada da nekim slučajem umireš tu, pod mojim nogama, samo gledao i smijao se toj bijednoj smrti koja te zadesila.

Smijao bih se, i kunem se da bih bio istinski srećan.

Umri! Sad tu pod mojim nogama!

Umri da spokojno živim, da znam da ako već nisi moja nećes više ni biti ničija.

Ne bi u meni bilo ničeg ljudskog što bi ka tvojoj smrti pružilo ruku spasa.

Ali ne! Umjesto smrti, ti živiš. Ti si srećna, ti mi se pakosno smiješ u lice, i ti odlaziš.

Putuješ vozom svog života ostavljajući još jednu pustu stanicu iza sebe.

Sve ovo mislim i sada, sve ovo i danas želim, i kada vraćam film u glavi, krv ponovo onim istim žarom prostruji mojim venama, iznova se kajem što je umjesto tog mračnog i neljudskog u meni iz mene cvililo ranjeno, uplašeno stvorenje, te gledajući u tvoje daleke i hladne oči izustih:

  • Obećavam, biće kao nekad. Učiniću sve, samo ako Boga znaš ne ostavljaj me.

Eto, to je čovjek! Bijedan s vana, hrabar iznutra. Eto to je čovjek, vječni jad, čemer i tuga.

Tužno na šta se svede ta jedna riječ, čovjek.

Na pokušaj čovječnosti, na bijednu kukavicu.

Rođen sasvim sam, a najviše se samoće plaši.

Pristao bih da imaš drugog. Da ga voliš i čekaš. Da mu se nadaš.

Pristao bih da moje postojanje za tebe ne postoji.

Samo da si tu, da dišeš kraj mene.

Pristao bih na sve samo da ujutru kada se  prvi zraci sunca ušunjaju u našu sobu ne osvanem sam, da kraj sebe osjetim to tvoje hladno žensko srce koje stari, koje kuca kraj mene.

Ma očito da bih pristao na sve samo da posle mene mojim stopama hoda neko ko će da me se sjeća.

Ali eto, čudna je sudba.

Svako ima nekog svog samo ja vazda tragam, dočekujem i ispraćam. Sam.

Samo sam ja osuđen da ne robijam u dvoje na ovom svijetu koji vrvi od života, a meni dođe kao najhladnija samica.

I eto, vidiš i sama da mi ništa drugo i ne ostaje osim da ponekad nešto popijem, i u rijetkim trenucima kad sam trijezan nešto i zapišem…

Autor: Ivana Ristić

Related posts

Leave a Comment