Na sprovodu se može mnogo saznati o pokojniku, o njegovom životu, ali i o svima koji prisustvuju sahrani. Današnji sprovod je ipak bio nešto posebno.
Umro je Dobar čovjek.
Vidjelo se to tako lijepo na svakom koraku. Nije došao samo jedan pop. Došla je cijela crkvena i politička svita grada. Crkvena zvona nisu prestala da udaraju tokom cijelog dana. Kuća i dvorište bili su puni onih koji su došli da izraze svoje poštovanje i žalost. Malo je bilo ljudi kao on. Duša od čovjeka. Čovjek i po. Ljudina.
Da će biti poseban vidjelo se to već u obdaništu. Za osmi mart recitovao je udarnu pjesmu majci. Ispred vremena i ispred svih, bio je primjer ostaloj djeci. Jednostavno je bio Dobro dijete. Dar sa neba. Takvi se rode jednom u vijeku.
Kada je krenuo u školu uvjek je išao na takmičenja, i u sportu i u znanju, uvjek za koplje iznad drugih. Primjeran, predsjednik razreda, predsjednik izviđaća, mladih istraživaća i svega što vuče naprijed. Lokomotiva što pomjera granice. Ponos škole i cijelog grada.
Studije je završio u rekordnom roku sa visokim prosjekom. Svi su sa divljenjem govorili: „E, to je sin.“ Sve majke su željele takvog zeta, svi očevi su maštali o takvom sinu, sve djevojke su sanjale takvog muža. Svi su bili saglasni: Dobar, Dobar čovjek.
Oženio se lijepom i marljivom djevojkom i zasnovao porodicu kakva se samo poželjeti može. Dobili su dva zlatna dječaka koji su pokupili sve najbolje od oca i majke. Iver nikada ne pada daleko od panja. Radom i odricanjem podizali su djecu, gradili kuću, vikendicu, kupovali auta, namještaj, brinuli o svojim najbližima. Brinuli o slabim i nemoćnim. Vjerovali u Boga i njegovu pravednost. Sve što vredi moraš zaslužiti.
Dobar čovjek sa dobrom ženom i uzornom porodicom. Ponos rodbine, prijatelja i njihovog gradića. Znao je da mora da se stalno dokazuje, i uspijevao je. Nije mario za cijenu. Želio je da nikada ne oskrnavi sliku o uzornom čovjeku. Ponekad je to tražilo veliko odricanje. Ponekad se osjećao kao Don Kihot u borbi sa vjetrenjaćama. Vjerovao je da sve stiže u svoje vrijeme. Strpljivo je čekao „svoje vrijeme“.
Nesreća ima svoju logiku. Nesreća ne bira. Kao grom iz vedra neba, nenajavljeno i nemilosrdno, stigla je bolest. Kobna, bez nade.
Umro je a da nije uspio da se pozdravi sa najbližima. Nije uspio da podvuće crtu ispod svog života i da vidi rezultat. Samo je jednoga jutra sve zatekla tužna vijest. Zadnja misao mu je bila: Da nije nešto pogriješio? Možda nije ispunio očekivanja svih? Ili je iznevjerio možda sebe? Nikada nije dokućio odgovor. Samo je zatvorio oči i otišao (svi vjeruju da je morao ići u raj, ali..?).Nikada nećemo znati. Nije dočekao „svoje vrijeme“.
Umro je Dobar čovjek.
Sahrana je imala samo jednu mrlju. Svi su se sablasno zgledali i okretali glavu od jednog čovjeka. Pijanica od koje se širio ustajali miris alkohola, sa olovkom koja je virila iz poderanog kaputa, izgubljena pogleda, sa dogorjelom cigaretom u ustima, odbačen od svih, kao strano tijelo, kao zalutali duh, kao ružna opomena i prijetnja.
Naličje Dobrog čovjeka. Stajao je iznad iskopane rake Loš čovjek. Niko nije moga uhvatiti logičnu nit. Zašto je baš tako moralo biti? Gdje je tu pravda? Zar Bog može dozvoliti takav paradoks. I kako se toga dana, na tom mjestu pojavila ta svjetska skitnica, ta suprotnost i negacija samog pokojnika. Sudbina se zna poigrati samom smislu života. Loš čovjek žali Dobrog čovjeka.
Nije taj dan odredio njegov karakter. Od samog rođenja dao se naslutiti taj negativni gen. I ma koliko svi izbjegavali davati sud o djeci, ocjena o njemu bila je jednoglasna: Bio je loše dijete. Uvjek se tukao, od obdaništa pa do današnjih dana. Borio se sa samo sebi znanim duhovima. Iz škole je redovno bježao i potrajalo je mnogo vremena dok nije dodijao i „Bogu i ljudima“ pa su konačno odlučili da mu poklone diplomu nekog zaboravljenog zanata koji nikada nije ni pokušao raditi. Išao je „krivom stranom ulice“. Uvijek na pogrešnoj strani u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Brzo je zaradio epitet bekrije, švalera, pijanice. Bio je sunđer za poroke.
Proćardao je u mladosti djedovo imanje, a da nikada nije uspio stvoriti sebi dom. Volio je žene iznad svega. Smisao života vidio je u osvajanju ženskih srca. Ustvari više je vodio računa o tjelesnim užitcima a manje brinuo o duhovnoj strani takvih avantura. Divio se prefinjenom tenu Čehinja, obožavao je prozirno svijetle oči Poljakinja, ludovao za pohotnim Mađaricama. Sve je to zaljevao hektolitrima alkohola. Svaki dan živio je kao poslednji. Sutra u njegovom riječniku nije postojalo.
„Bože me sačuvaj onakvog čovjeka“ govorili su u glas svi koji su ga poznavali.
Na poslu je dobio otkaz zbog pronevjere velikih para. Kada su ga „provalili“ nije imao „žutu banku“. Sve je spiskao na putu za Singapur. U zatvoru je pričao kako su Tahičanke „čudo od ljubavnica“, kako je „fasovao“ sifilis u Pataji. Slušali su zadivljeni robijaši priče svog idola. Iz otvorenih usta se cijedila pljuvačka, ruke su same letile u džepove. Bio je „faca“, neko kome su svi zavidili.
Roditelji su mu umrli mladi pa je poslije mogao da rasproda i njihovu imovinu. Želio je da „upozna“ skandinavke, te zanosno hladne Šveđanke pa je „skoknuo“ na sjever da ispuni svoje želje. Nigdje nije našao svoj mir i svoje ognjište. Nije ga držalo mjesto.
Nikada se nije ženio. Bilo je tu pokušaja i „privođenja“ na par dana ali niko nije želio vezati svoju sudbinu za Lošeg čovjeka. Nikada nije uspio naći i zadržati stalni posao. Iskreno nije se nikada ni trudio. Vezao se za svoju lutajuću zvijezdu i uporno pratio njen trag. Dan i komad, bila je njegova omiljena deviza. Važno je da „komad“ uvijek bude nov. Monotonija je ta koja ga je ubijala. Iskenu vezu uspostavio je samo sa stalnim pratiocem, alkoholom. Jedino čemu je ostao vijeran cijeli život.
Otuđio se od rodbine, prijatelje nikada nije ni želi imati. Genije je teško pratiti.
Na sprovod je došao jer je odrastao uz Dobrog čovjeka. Bio je stariji tek par godina. Zajedno su išli i u školu jednu godinu kada ga je Dobar čovjek stigao i protutnjao pored njega kao brzi voz. Gdje toliko žuri, pitao se. Tamo gdje svi stižemo bolje je zakasniti.
Pomislio je na to kada je pokušao da shvati: zašto je morao da ode tako rano. Sve je prebrzo uradio. Potrošio svoje ise.
Zato on sve radi polako. I nikada neće ispuniti sve zadane planove. Pa on samo da se otrijezni, treba da proda vikendicu od roditelja pa da se uputi u Španiju i Francusku. Kažu da su Španjolke čudo a Francuska vrvi od mulatkinja. To će biti doživljaj za pamćenje.
Ako bude imao sreće pa „uleti“ u kakvu lovu još bi mogao skoknuti do Afrike. Ko zna, možda su crnkinje „one prave“. Toliko je izazova ispred njega.
Samo da ga smrt ne prevari još dvadesetak godina kao ovog jadnika koga mu je iskreno žao.
Šteta bio je Dobar čovjek.
Za druge je bio Dobar čovjek.
Za sebe možda i nije. Tko zna.
Kada bi ponovo mogao da bira, šta bi izabrao?
Ko mu je kriv? Mogao je i on izabrati pravu stranu.
Bacio je grudvu zemlje na spušteni tabut, poljubio krst, okrenuo se i otišao u novu avanturu koju svi zovu život.
Izvadio je polupraznu flašu iz kaputa i iskapio je do dna. Samo se malo stresao pri pomisli da je sprovod, umjesto onom Dobrom čovjeku mogao biti nekom drugom.
Ubrzao je korak do prve kafane i sa vrata naručio flašu konjaka.
Da sutra ne bude kasno. Iz flaše odli par kapi dragocjene tečnosti za pokoj duše.
Valja se.
Laka mu crna zemlja.
Autor: Dobroslav Petričević
