Poezija: Tada; Gradska gnezda; Ponekad

TADA Kad ode: ostaće smisao na froncle Istine u ritama Između voza i nadvožnjaka Neće biti ljubavi Svet će prerano ostariti: kad ode Predmeti će životariti U tremoru će svet izgledati lelujav Staklo će mrzeti svoje okvire Ja ću se okretati svakog časa sigurna da sam nešto zaboravila luda i bolesna Opet ću se nasmejati sebi kad ne budem mogla da ga nađem kad ne budem znala gde da tražim GRADSKA GNEZDA U ambarskim ćoškovima još svijaju gnezda U ćoškovima gradskim više mesta nema Tek izlegla deca već postaju ljudi…

Intervju: Miloš Janjić – Zabranio bih estetiku i samoprocenjivanje, jer nismo dovoljno kompetentni da sebi damo (nisku) ocenu

Kažu da je nedelja dan za odmor i opuštanje, no nedelja je takođe i dan kao stvoren za kreativnost. Zato smo moj sagovornik, Miloš Janić, i ja nakon dugih pregovora odredili da poslednji dan u sedmici bude posvećen ovom vrlo nadahnutom intervjuu. Po već utvrđenoj tradiciji ovdašnjih okuplanja našli smo se na ćuvenom beogradskom sastajalištu – kod Konja i krenuli u potragu za nekim mirnim mestom na kome će teći naša prča. Nakon kraćeg lutanja poslužili smo se duhom nomen est omen principa i uputili ka kafiću “Čitalište” (Inače “Zaječarac”…

Proza: Ona

A kada se sva svetla ugase Mesec nastavlja da sija. Te noći posebno je bio zadivljen zvezdama, njihovim sjajem u tami. Možda je to zbog sete koja mu se provlačila kroz telo pa mu se sve činilo sjajnije i srećnije. Nije osećao hladnoću koja je grlila njegovo iznemoglo telo. Bio je tako prazan a opet ispunjen pomešanim osećanjima. Stolica u kojoj se blago klatio nalazila se na maloj terasi njegovog stana, sa koje je mogao videti ulicu kao i stanove drugih ljudi. Ostavlja cigaru na pepeljari. Vetar raznosi dim. Prošla…

Proza: Krik

Da pišem ili da vrisnem? Ja te volim, volim. Ja te očajnički volim bijedna ženo! Dala si mi tračak nade, dala si mi mrvu sreće, samo malčice nade, i ja te, eto, već volim. Volim te toliko da bih za tebe u trenu i život dao. A vidi tebe! Smiješ se mojoj  nesreći. Ti prokletnice, ti bijedna ženo koja si me nasamarila. Proživio sam život s tobom, a zar će zauvijek sve ostati samo u mislima? Rodila si mi djecu, ti bestidnice… Ali nikada neću vidjeti njihove male obraze, nikada…

Poezija: Vijest

Večeras, negdje oko ponoći, u jednom od beogradskih bulevara, umrla je jedna ljubav. Nije probudila komšije, ni zasmetala šetačima pasa, tu kod Vukovog parka. Ugasila se zajedno sa lampom nekog od studenata obližnjeg studentskog doma. Iza sebe nije ostavila ništa, a sa sobom je odnijela vrijeme. Bespovratno je, bez pitanja, otela na hiljade dana… Pravo na veto nije postojalo. Nije se mnogo patila i zbog toga mi je drago. Bila je najživlja ljubav za koju sam znala. Srećna i strpljiva. Bez sumnje. Postojana. I uporna. Glasna. Govorila je glasno, svim…

Poezija: Prokleti

Čvrsto održavamo balans sujete i taštine, Prijateljstvo je veće od toga i zato ego hranimo Altruizmom – nesebično. Kroz diskurs Empatije čuvamo najmističnije tajne i razumemo se očaranim pogledom korica knjige. To nije dovoljno, ipak ćemo za par godina otrovati zenice. Prećutno ćemo trepavicama tražiti najviši rang i spaljivati jezikom uspomene ako ne budemo u istom. Zato smo prokleti. Balansiramo manipulizmom emocionalnosti, Ljubav nas tera na Humanizam. Leptiri u stomaku lepršaju stapanjem tela. Hieros gamos sliva se niz butine Bića. Leptiri ne žive dugo, ubijamo ih plesom nagona. Ples koji…

Poezija: ***

Ne navikavaj me na zajedničke noći, Jer pored tebe prestaću da verujem tu to da smo svi rođeni da budemo sami. I ne navikavaj me na nežnost i dobrotu, nikako Naučili su me da mogu bez njih. I prestani da me uveravaš u to da je sve u redu, da moja briga je bezrazložna, da me proganja strah koji sama stvaram. Prestani da mi dosađuješ pitanjima kako sam i zašto nisam dobro. To su sitnice, prožimajuće niti, demoni i košmari. Kada sklope se oči samo one ostaju da ispune mi…

Stvaralaštvo Branimira Štulića (II)

Prvi deo teksta možete pročitati na sledećem linku: https://www.cupavakeleraba.com/2016/05/15/stvaralastvo-branimira-stulica/ . Džonijeve priče o ljubavi Pesme Branimira Štulića dočaravaju nam sliku slobodne ljubavi, žene koja je nestalna i neuhvatljiva, ali i ljubav koja je tu samo na tren. U pesmi „Duboko u tebi“ uočava se lik usamljene povučene devojke. Lirski subjekat je taj koji vidi njenu bol. U modernom senzibilitetu opisuje se njen unutarnji život, njeni nemiri i brige. „Duboko u tebi / strasti slamaju / i ono što je preostalo / i ono što ne postoji / čežnju za smrću / želju za opstankom / žudnju za slobodom.“ Slikajući…