Dok fabričke sirene najavljuju početak novog radnog dana, član kluba „Elita“ gospodin Matković daje svoju viziju budućnosti čovečanstva: To su, vidite li, jutarnja zvona koja pozivaju vernika na molitvu ne zlatnom mamonu već plemenitome gospodaru sveta – poštenome radu i trudu. Eno, vidite li kroz taman deo razređene noći kako promiču siluete ljudi, žena, dece – krenuli su na glas zvona koja maločas čuste. To su vernici i poklonici rada; njihov su religiozni znak žuljevi na rukama, a ukras im je znoj na čelu. Samo kroz tu novu veru, kroz…
Oznaka: Autor: Dušan Milijić
Prikaz romana „Sudbina i komentari“ Radoslava Petkovića
Kada je u pitanju roman Sudbina i komentari, zanimljiv je već i sâm podatak da je pisac Radoslav Petković veći deo radnje smestio u Trst početkom devetnaestog stoleća. Dovoljno je, naime, reći da se radi o periodu kad Napoleon Bonaparta nezaustavljivo širi francusku državu i francuski uticaj na jadranske zemlje i gradove, ali i o periodu kad je u Trstu živeo najmanje jedan kulturni delatnik čije je ime zlatnim slovima upisano u srpsku povest. Pošto je ionako poznato da tek ponešto postaje istorija, dok se sva ostala prošlost pretvara u…
Gde ima dima, ima i zračenja: Prikaz romana „Slučaj Vinča“
Vinča je decenijama pripadala grupi onih pojmova koji se često pominju a o kojima se zapravo malo šta konkretno kaže, pri čemu je podjednako iskorišćavano i ime praistorijskog lokaliteta i ime nuklearnog instituta. Možda je za to zaslužna i jedna filmska replika („Čula si za Vinču kao što si čula za Madagaskar!“), ali spominjanje vinčanskog instituta zaista je umelo da iznova stvara teorije o tajnom nuklearnom programu, pa i o mnogo opasnijim, čak i smrtonosnim projektima, koje vlast navodno krije od javnosti. Ali, gde ima dima, mora biti i vatre.…
Ismail-aga Čengijć – vašarska i pravopisna atrakcija
Ko se još seća Ćor-Safera i starca Duraka, ko još pamti stih „dobar junak – da je čovjek taki“, ko se još seća rasprave o autorstvu jedne znamenite epopeje, kojoj je teško odrediti i tačan naslov! Decenijama slavljen kao jedno od najznamenitijih dela romantizma i nacionalnog preporoda jugoslovenskih naroda, nekada obavezna školska lektira čiji se stihovi citirahu kao narodne poslovice, spev Ivana Mažuranića o pogibiji Smail-age Čengića na kraju je doživeo onu kob koju je pesnik namenio glasovitom muteselimu: kao što se gordi aga pretvorio u komičnu vašarsku atrakciju, tako…
Poglavnikova bakterija – Prikaz iz jednog daha
… ali kad se iz piščevog pripovedačkog opusa izdvoji nekoliko priča za jednu zbirku, čitalac bi se mogao zapitati šta ove priče uopšte povezuje, pa koliko god to delovalo kao formalnost, ipak treba imati na umu da, čak i kad je svaka priča visokog kvaliteta, postoji opasnost da one smetaju jedna drugoj, no u slučaju pisca Borisa Dežulovića i njegove zbirke sastavljene od šest priča, a nazvane Poglavnikova_bakterija, nije bilo takve opasnosti, bez obzira na to što su priče prilično raznorodne ne samo u smislu radnje, nego i stila, pa…
Njegoševa „Noć skuplja vijeka“ i njena tri paradoksa
Poznato je da su mnogi rukopisi vladike i pesnika Petra II Petrovića Njegoša netragom nestali još za njegova života, a i za dela koja je pesnik stigao da odštampa, sačuvan je srazmerno mali deo rukopisa. Izvestan broj njih ipak je docnije pronađen, ali mnogi tek decenijama nakon vladičine smrti, i to uglavnom u tuđim arhivama i daleko od Njegoševog doma i prestola. Tako je dokument poznat pod nazivom Njegoševa bilježnica postao dostupan javnosti tek sto pet godina nakon pesnikove smrti, a sa njim je prvi put obelodanjen i Njegošev rukopis…
Prikaz romana „Estoril“: Probrani među prognanima
Bilo jednom – da parafraziramo Miloša Crnjanskog – jedno mesto, na krajnjem zapadu evropskog kontinenta, u kome je, tokom najmanje šest godina, bilo poželjnije boraviti nego u Parizu, Londonu ili Beču. Portugalsko mondensko letovalište Estoril, sa svojim kazinom i hotelom Palasio, bilo je, već od početka Drugog svetskog rata, utočište bivšim krunisanim i nekrunisanim državnicima, dvostrukim tajnim agentima, diplomatama nestalih zemalja, piscima koji odlaze u avijatičare, šahistima koji se kriju kao emigranti, pripadnicima prokuženih nacija i vera, ali i onima koji su ih prokužili i gonili. Politički položaj portugalske države…
Središnja pustinja i zvuk njene tišine
Može li se usred ničega pronaći nešto, i to baš ono za čime smo tragali? Zašto da ne može, jer ako se smisao može pronaći u ogromnoj pustinji zvanoj život i sastavljenoj od manjih pustinja i povremenih fatamorgana, onda ni pustinjski snovi ne moraju biti tako pusti kako se na prvi pogled čine. A šta se to – osim ničega – može pronaći u pustinji (ili pustinjama), pokušao je da odgonetne pisac Miomir Petrović, pa ako već svako u pustinji ima sopstveno priviđenje, on je svoje pretočio u knjigu Središnja…
Da nije stvarno, bilo bi samo ironično: Zbirka „Kovid 19+“ Marka Vidojkovića
Kad bi se u satiričnoj priči zanemario ironičan ton, čitaoci bi mogli pomisliti da pred sobom više nemaju delo koje je plod piščeve bujne mašte, nego tekst koji verodostojno preslikava događaje iz neposredne svakodnevice. Takvog utiska ne bi bile lišene ni one satirične priče u kojima su likovi i događaji toliko groteskni da idu u domen fantastike, a čak se i one priče gde su dominantni apokaliptični distopijski motivi lako mogu shvatiti kao ogledalo realnosti – jer i književnost i istorija dosad su više puta pokazale kako i najmaštovitija predviđanja…
Kompromisi lenjog boema: Ujevićeva Ekavš–Tina
Pesnik Augustin Tin Ujević ostao je i u sećanju svojih savremenika, i u istoriji književnosti, i u legendama svojih sledbenika kao jedinstvena i neponovljiva pojava, kao beskompromisni umetnik, večiti boem, neprilagođeni buntovnik, kao čovek čvrstih stavova i doslednih ideja. I pored činjenica koje itekako govore u prilog Ujevićevoj boemiji i nekonvencionalnosti, možda i revolucionarnosti, ipak je dovoljno epozoda iz Tinova života koje nam pesnika prikazuju u nešto drugačijem svetlu, ne samo kao nesigurnog i nedoslednog čoveka, nego čak i kao konformistu, što je još veći paradoks, pošto ni sâm Ujević…
Medijum i mleko: Prikaz romana „Una“ Mome Kapora
Kad se navede podatak da je od prvog izdanja romana Una prošlo četiri decenije, moglo bi doći do jedne nedoumice: koju od dve kratke reči ubaciti u taj podatak ne bi li mu se dalo konkretno značenje – da li reći da je otada prošlo tek, ili već četrdeset godina? Ako treba istaći da se Una smatra delom koje se ne može zaobići kad se govori o stvaralaštvu srpskih pisaca tokom druge polovine dvadesetog veka, onda bi se reklo da je prošlo tek četiri decenije otkako je roman prvi put…