ponudio sam žulijet da platim kartu ali ona je rekla zašto kad sam ja iz švajcarske u tramvaju žena prosi govoreći 20 dinara za lek za moju ćerku njeno lečenje za moju ćerku njeno lečenje njen lek 20 dinara u tramvaju niko nema 20 dinara ili ne želi da joj da osim žulijet setio sam se svoje majke koja mi je jednom prilikom takvim tonalitetom rekla ostani u plićaku ne idi duboko sava je nepredvidiva progutaće te vir ali nema virova u savi, mama poješće nas mrak progutaće nas siromaštvo…
Oznaka: poezija
Dve golgote u pesmi Vojislava Ilića Mlađeg
Vojislav Ilić Mlađi srpski je pesnik koji svoj književni, (u užem smislu) pesnički opus stvara na graničnoj osnovi između poetike realizma i moderne. Istorijski i kulturni događaji, prevashodno Prvi svetski rat, oblikovali su Ilićev pogled ka moderni. No kulturno-istorijske prilike nakon Drugog svetskog rata uticale su na to Ilić bude marginalizovan u književnom kanonu zbog svog izrazito rodoljubivog naboja i samim tim nacionalnog osećanja koje je ispoljavao u pesmama. Bio je savremenik našeg realiste Vojislava Ilića, te je to prouzrokovalo da često bude pomešan sa njime. Stvarao je na prelazu…
Poezija: Kroz trepavice
ležao sam nepomično obliven hladnim znojem dečaci su se i dalje tukli a ja sam ležao plavom dečaku je ispalo oko plačnim glasom vikao je zvaću tatu, zvaću tatu ali tata nije tu mene su oborili ali jednom dečaku sam slomio zub tri devojčice preskaču lastiš posmatram njihove tanke noge kako se ljuljaju na obdanici veliki je odmor i sve je uobičajeno plavi dečak vrišti bez oka niko ga ne čuje i ne mari za njega gledam ga kroz trepavice i razmišljam znam kako izgleda slomiti zub nekome Autor: Bojan…
Dis kao pesnik splina (I)
Vladislav Petković Dis je autor dve zbirke poezije: „Utopljene duše“ (1911) i „Mi čekamo cara“ (1913). Objavivši „Utopljene duše“ Dis je ujedno i neposredno započeo srpsku modernu liriku. Već u toj zbirci se naslućuje, nagoveštava i uvodi pravi simbolizam, onakav kakav možemo čitati na primer u francuskoj književnosti pola veka ranije. U „Utopljenim dušama“ nailazimo na grozu nad rasulom sveta, na snoviđenja, slutnje, iracionalne vizije. Čini se da su ovom pesniku najbitnija pitanja čoveka i sveta, a najrasprostranjeniji motivi san bez snova, postepeno utrnuće života, prelazak bića u nebiće, smrt.…
Poezija: Kapo
Bledunjava lica zarivenih kostiju, odlaze put logorskih peći. Noćna buka smiraja – u ropcu vrište im reči. Tutnjava voza, lavež vojnika i govor psa, presecaju krik vazdušnog oblaka i san kapoovog konvertizma. Spodobni trenutak ne želi da prizna, al’ duh predaka noćobdi. Sutradan, slažući grede, ugao oka zape za jamu, te u mrtvim, skeletnim licima zatiče… sebe. *Imenica „kapo“ dolazi od italijanske reči „capo“ što u prevodu na srpski jezik znači glava. Kapoi su logoraši koji imaju povlašćen status u odnosu na ostale zarobljenike, a za uzvrat pružaju neprijatelju informacije…
Poezija: Piksla
Ponovo osećam miris kafenih zrna, bez misli o kontraindikacijama. Ruke nisu usmerene na dodirivanje pulsa – strah je zdrobljen stagnacijama. Žar cigarete ne asocira na prolaznost – on je moj trenutak hedonizma! Trenutak neponovljiv, jedinstven – čak i u piksli pronalazim tragove smisla. U tom pepeljastom katranu vidim Feniksa. Autor: Milica Milošević Foto-izvor: Piterest
Poezija: Involucija
Napredovali su u oblasti tehnologije. Izmislili su atomsko naoružanje. Ali još uvek nemaju lek za rak i HIV. Ratuju u nedogled zbog parčeta peska. A pesak curi niz šake i na kraju ne ostane ništa. Stvaraju nacije preko dečjih trupova. Dvadeset i prvi vek – involucija! Jedni u druge ubrizgavaju otrove. Prkose prirodi, iz obesti. Novac, novac, novac! Puščana zrna zveckaju u ritmu kovanica. Takav soj ne vidi da pripada istoj civilizaciji. Na kraju, drago mi je što sam od onih leptira. Od leptira koji žive samo jedan dan… …
Poezija: Natali
Eh, moja Natali. Nekad smo živeli. Nekada ljubili. Alkohol boji naše očne kapke. Izgledamo kao klovnovi. Ja kralj, a ti kraljica karnevala. I svuda je muzika, muzika, muzika. Šapat duhova. Dolazak Velike vode. Groblje na našem putu dok te držim za ruku. Kraljica moga karnevala. A onda nas razdvojiše Tebe na Istok. Mene na zapad. Tebe na kolac. Meni ekser u čelo. Tebe osudiše na ropac, a mene na tišinu. O, Natali… Napraviše od tebe stolicu. I ukrasiše je mojom kožom. Dok sam ćutke ležao u lokvi krvi. I smejao…
Poezija: Misli
Vrtim se na vrtešci i razmišljam kako je čudno to ime. Vrteška. Kako onda da nazovem roj mojih misli o tebi? Misloroj? Kako da nazovem tvoje oči kada nisu ni crne ni plave ni zelene ni braon? One, one su boje prezrele smokve. Svi ti sklopovi zvuče mi kao stolica na rasklapanje ili kakvo uputstvo za korišćenje dedinog starog šatora. I zato neću da razmišljam kakvi su svi ti sklopovi isto kao što ne razmišljam kakav smo sklop nas dvoje. A znam da taj sklop želim da slušam zaklopljenih očiju…
Poezija: Demos
Simpatična je demokratija. Naročito komadići demosa razmrskani po fasadama socrealizma. Danas ću doručkovati osiromašeni uranijum, a već sutra ručati citostatike. Do večere će utihnuti i moja sloboda govora. „Volim demokratiju!“ Urlik napinje bubne opne. Urlik žene koja po užeglom suncu skuplja raštrkane udove demosa. Autor: Milica Milošević Foto-izvor: Wikipedia (Pablo Pikaso „Golub mira“)
(Od)Mera(vanje) ženskog bića – Korunovićeva „Valerie“
Naslov pesme dovoljno je jasan i za neupućenijeg čitaoca jer je očito u pitanju žensko ime. Pored toga, nezaobilazan je činilac sugestivni etimološki eho romanskih i ostalih jezika u kojima je jedna od pregršt varijacija upravo ime Valeri, koje obično sugeriše osobine snage, jačine, hrabrosti. Iako semantički implikativan, naslov je, ipak, nedovoljno instruktivan kao žarišna tačka tumačenja, posebno što se između naslova i same pesme nigde u tekstu ne uspostavlja dalja veza. Tu ulogu interpretativnog žarišta imaće veoma istančana i neobična figurativnost Korunovićevog poetskog jezika u vidu sličnih…
