Dis kao pesnik splina (I)

Vladislav Petković Dis je autor dve zbirke poezije: „Utopljene duše“ (1911) i „Mi čekamo cara“ (1913). Objavivši „Utopljene duše“ Dis je ujedno i neposredno započeo srpsku modernu liriku. Već u toj zbirci se naslućuje, nagoveštava i uvodi pravi simbolizam, onakav kakav možemo čitati na primer u francuskoj književnosti pola veka ranije.

U „Utopljenim dušama“ nailazimo na grozu nad rasulom sveta, na snoviđenja, slutnje, iracionalne vizije. Čini se da su ovom pesniku najbitnija pitanja čoveka i sveta, a najrasprostranjeniji motivi san bez snova, postepeno utrnuće života, prelazak bića u nebiće, smrt. Miodrag Pavlović pronalazi da je Disova nesreća dvostruka, ona je dolazila spolja, ali i iz dubine njegove ličnosti. U svojoj zbirci „Utopljene duše“ Dis će pevati upravo o svojoj nesreći na ovom svetu, o svojim turobnim raspoloženjima, iskazivaće svoju duboku razočaranost u svet i u prvi plan će isticati svoju ranjenu dušu. U njegovoj poeziji čitaćemo da je „pijan često“, da je „bez druga“ i da želi biti „pijan dovek“. U društvu je „čama“, gde sporo teku „časovi očajanja“ i da je „umoran“ od takvog života. Dis je čeznuo za životom „bez mraka i studi“, a trajao je u duhovnom mraku i raspadanju.

Pored misaonih, pisao je Dis ljubavne i rodoljubive pesme. Rodoljubiva poezija je zastupljena u zbirci „Mi čekamo cara“ kojoj je u kritici često osporavana vrednost.  Dis je sanjar koji je duboko zagazio u oblast snoviđenja, slutnji, iracionalnih vizija. Uprkos tome što mu je nedostajala književna kultura, poznavanje stranih jezika, kakvu su imali gotovo svi tadašnji pesnici, on je dublje i lirski sugestivnije od svih drugih pesnika izrazio zajedničke preokupacije: doživljaj egzistencijalne utamničenosti, umiranje ljubavi, gađenje od života. U literaturi o Disu postoji tvrdnja da zbog „svog oskudnog obrazovanja nije mogao da pretrpi uticaj onih stranih pesnika sa kojima je već na prvi pogled srodan. To su Bodler i donekle Verlen“ (Pavlović, 1968: 352). Međutim, već na prvi pogled uočava se da su „izvesni ključni termini bodlerovske pesničke mitologije, izvesne dominantne teme, sastavni delovi dekora“ (Pavlović, 1968: 353) bitno obeležili Disovo pesničko mišljenje. U ovom tekstu će se posebna pažnja posvetiti upravo srodnostima između, možemo reći, dva najveća pesnika splina, Disa i Bodlera.

Uporedivši poeziju Š. Bodlera i V. P. Disa primetićemo mnoštvo tematskih i terminoloških srodnosti koje su „zasnovane na pesimističnom doživljaju sveta i težnji ka pretvaranju poezije u sliku duše.“ (Novaković, 2002: 213). Jedan od ključnih termina koji se javlja kod oba ova pesnika je splin. Kod Bodlera ovaj termin pronalazimo već u naslovu prvog ciklusa u zbirci pesama „Cveće zla“ koje on naslovljava „Splin i ideal“, te će se u okviru ovog ciklusa pronaći čak četiri pesme koje nose naslov Splin. Dis će ovaj termin upotrebiti u nekoliko svojih pesama, dok će kod obojice pesnika emocija splina, praćna slutnjom propasti i smrti ostati dominantan stav njihovih zbirki.

Kao medicinski pojam splin označava mrzovolju, zlovolju, neraspoloženje, vrstu hipohondrije koja često donosi osećanje dodijalosti života. Upravo to osećanje pronalazimo u Bodlerovim i Disovim stihovima. Na emociju splina se nadovezuju još i osećanje praznine, melanholija, rastrojstvo živaca… Daje se primetiti da na tome i počiva osnovna linija Disove poezije. Upravo zbog te linije je i bio surovo kritikovan od strane Jovana Skerlića koji će ga okarakterisati kao degenerika i za njega reći da je: „Porok, Prokletstvo, Zlo, Fatalnost, Pakao, Kajin, Sotona“ (Skerlić, 1964: 70).

Disa i Bodlera muče slična osećanja, a najveća sličnost imeđu ova dva dekadenta ogleda se u osećanju koje su obojica nazivali istim imenom – splinom. Dis je splin opisivao kao gosta koji mu sve oduzima, dok je Bodler za njega govorio da je „Demon“ koji „gmiže i struji“ i koji ga odvodi na „beskrajne i puste čamotinjske poljane“ („Razaranje“).
Na emociju splina nadovezuje se emocija čame koja označava izvesnu tugu u duši ili vrstu iznemoglosti. Dis, u pesmi „Pijanstvo govori“ o „društvu gde je čama“ i zaključuje da u takvom društvu želi biti „pijan dovek“.

Kod Bodlera reč čama „dobija izvesnu filozofsku dimenziju, nagoveštavajući skalu različitih doživljaja, od Lukrecijevog „taedium vitae“, preko Paskalove „dosade“ („ennui“), romantičarskog „svetskog bola“ („mal du siecle“) ili Kjerkegorove „strepnje“ („angoisse“) do Sartrove „mučenice“ („nausee“)“ (Novaković, 2002: 219). Postoji čitava terminologija koja se nadovezuje na emocije „splina“ i „čame“, to su pojmovi koje ćemo pronalaziti u Bodlerovoj i Disovoj poeziji: kob, pakao, grob, blato, truljenje, raspadanje…

Slična terminologija, kao i slični ili isti naslovi pesama ova dva pesnika dovode nas do mišljenja da „Disove pesme predstavljaju upad u jedan već postojeći književni „predeo“ koji potiče od Bodlera“ (Novaković, 2002: 221). Dis je opisivanje tog predela prilagođavao sopstvenom duševnom stanju. Svoj dolazak u predeo „koji predstavlja projekciju pesnikovog duševnog stanja“ (Novaković, 2002: 221) Dis opisuje kao „tamnicu“ u koju je pao „s nimalo znanja“.

Vizija sveta kao tamnice upućuje nas na Bodlera koji dolazak na ovaj svet takođe opisuje kao pad u tamnicu, truljenje i raspadanje. Kod Bodlera ćemo motive zatočeništva pronaći u pesmi „Taso u tamnici“, dok će temu raspadanja uneti u mnoštvo svojih pesama („Veseli mrtvac“, „Strvina“, „S“).

Lirski subjekat Disove poezije je pao „s nevinih daljina“ i čim se našao na zemlji zvezde su pobegle iz njegovih očiju. U očima su ostale „boje“, kao i prizori „raspadanja“, „truleži“, „zla“. Ostala je zemlja sa svim svojim prolaznostima. Svoj pad u život i svoj doživljaj ovozemaljskog života Dis nam slika u svojoj pesmi „Kob“. Lirski subjekat se u ovoj pesmi pojavljuje kao „vladar bez krune“ što nas može uputiti na „nemoćnog kralja u trećem Bodlerovom „Splinu“ gde se doživljaj pada vezuje za gubitak nečega što je posedovano i pojavljuje kao neizlečiva bolest koja nagriza mladoga kralja“ (Novaković, 2002: 221). U ovom životu san lirskog subjekta „na san ne miriše“, njega zlo steže, a neka ruka „zlokobno veže / Moj duh za zemlju i za svet nemio“, njegovi dani su „jedne boje“, sve stare navike gube se „U vetru trulom, što mi duh koleba“. Grakanje gavrana budi asocijaciju na sopstveni grob, a u narednoj strofi subjekat oseća da „život i smrt jesu iste građe“. Nesumnjivo je to da Dis ovaj svet doživljava kao pakleno priviđenje, ali „on nije samo doticao dno očajnja nego je na trenutke imao viziju drugog sveta, mirnog sveta pokojnika, zbog čijeg smo postojanja mi ovde dole još nesrećniji.“ (Pavlović, 1968: 353). Setimo se samo stihova Disove „Nirvane“: „Noćas su me pohodili mrtvi, / Nova groblja i vekovi stari; / Prilazili k meni kao žrtvi, / Kao boji prolaznosti stvari.“

Disovo osećanje pakla na zemlji je od njega napravilo prvog našeg pesnika u čijem je opusu Beograd prisutan kao grad i atmosfera. Možemo reći da je beogradski splin od Disa napravio gradskog pesnika. „Inferno se nikad ne stavlja na pastoralnu scenu, – tip njegove organizacije od Dantea do Eliota, od grčke mitologije do Vergilija, uvek je zbijen i smišljen po planu nekog kažnjeničkog naselja, nikad ne liči na slobodan život u prirodi. Praslika pakla stvorena je kada je stvoren prvi grad. Tako je i naš prvi pesnik paklene vizije, ma koliko ona bila bleda i nerazvijena, bio predodređen da postane pesnik grada, i u isti mah pesnik očajanja i najsumornije rezignacije. Njemu se tadanja prestonica Srbije nije ukazivala kao fiktivno veliki grad (koji bi eventualno ličio na monstruozni Pariz Bodlerov), niti ga je ugledao kroz romantično-patriotski zanos; on je video loše kaldrmisane ulice, kišom ovlažene drvorede, blatnjave pločnike, zadimljene kafane i atmosfere periferijskog groblja. Ovaj dekor dao je presudnu boju njegovom pesništvu, postao je za njega ona vrednost koju za druge pesnike predstavlja, recimo, njihovo rodno tle.“ (Pavlović, 1968: 353).

Kroz Disovu poeziju „svuda se kreću senke mrtvih vremena“ („Orgije“), oseća se „poraz, grob i zadah jak“ („Glad mira“), oko njega truli i raspada se prolazan svet, a sam pesnik tone u trulom vremenu gde na svakom koraku nailazi na blud, porok i razvrat. Kod Bodlera trulež se često javlja „kao simbol zla i poroka koji pritiskaju jedan dekadentni svet lišen svojih oslonaca, ali i samog pesnika koji ne može da im se odupre“ (Novaković, 2002: 224).

U pesmi „Časovnik“ Bodler nam ukazuje na neumitno proticanje vremena koje je u osnovi njegovog splina. Osećanje prolaznosti svega ovozemaljskog pronalazimo i u Disovoj poeziji. Stara pesma nas navodi na razmišljanje o toj prolaznosti. Ispred nas stoji subjekt iza koga „stoje mnogi dani i godine, / Mnoge noći i časovi očajanja / I trenuci bola, tuge, greha, srama / I ljubavi, mržnje, nade i kajanja“. Suočeni smo sa subjektom koji nema snage da se bori sa vremenom, te mu se prepušta. Ispred njega stoji „Mrtva prošlost sa životom pokrivena / Dok budućnost polagano pokrov skida, / Nje nestaje i u prošlu prošlost pada“. Pesnik nam u ovoj pesmi „ukazuje na nepovratno oticanje života u kome budućnost postaje sadašnjost, sadašnjost prošlost, a prošlost iščezava u tami vremena.“ (Novaković, 2002: 225).

Nastavak teksta možete pročitati na sledećem linku: https://www.cupavakeleraba.com/2016/05/19/dis-kao-pesnik-splina-ii/ .

 

Autor: Tijana Drndarević

Foto-izvor: Wikipedia

Related posts