Zašto smo rekli zbogom dužnom im poštovanju

Da smo mi drugačiji kuće naših velikana ne bi propadale! U Srbiji se odnos prema kulturinim stvaraocima i istorijskim ličnostima nikad neće promeniti,kao što u Beogradu njegovi stanovnci nikad neće prihvatiti parvilo da se u gradski prevoz ulazi na prednja vrata.Da li nam to nešto govori?! Kada sam 1984 godine pronašao rukopis prve žene srpskog romansijera ,pronašao sam i njeg grob (čitaj korov u kome se nazire krst) i kuću.Kuća oronula,nekako još neko čudo je držalo tablu na kojoj je pisalo da je ovde živela i radila Draga Gavrilović učiteljica…

Intervju: Ivana Pantelić – U zatvorenosti nema ničega, sebe treba dati drugima bar kroz reči

„Čupava Keleraba“ je u protekloj godini imala prilike da razgovara sa mnoštvom sjajnih i kvalitetnih kreativaca, naročito onih pesničke orijentacije. Velika većina je potpuno neafirmisana i slabo poznata domaćim pesničkim krugovima, pa i široj javnosti. No, upravo oni svedoče da ova zemlja ima šta da ponudi, samo je pitanje na koji način dopreti do vrha medisjke pažnje. Internet sadrži raznovsnu ponudu sajtova i za svakoga se može naći po nešto, pa tako i na polju kulture postoji širok dijapazon mogućnosti, ali ponekada nije dovoljno samo poslati tekst ili napraviti sajt…

Dis kao pesnik splina (II)

Prvi deo teksta možete pročitati na sledećem linku: https://www.cupavakeleraba.com/2016/05/13/dis-kao-pesnik-splina-i/ . „Predeo od splina“ podrazumeva vrstu pesničkog doživljavanja sveta, sliku sveta koja se povlači pred nagoveštajem smrti ili pak raspadanja. Disovi „dani pokriveni splinom“ najbolje su opisani u trenutku raspadanja. Pesma „Raspadanje“ nam daje sliku rezigniraniranog subjekta koji je ostao bez „stare plime“, subjekta čiji pogled više ne može dopreti do duge, pa ni do vedrih boja „oblaka i snova“, on nema više ni „visokih obmana“, „ni velikih dana“, on nema ni vere, njegov duh koji više ne vidi i ne sanja…

Dis kao pesnik splina (I)

Vladislav Petković Dis je autor dve zbirke poezije: „Utopljene duše“ (1911) i „Mi čekamo cara“ (1913). Objavivši „Utopljene duše“ Dis je ujedno i neposredno započeo srpsku modernu liriku. Već u toj zbirci se naslućuje, nagoveštava i uvodi pravi simbolizam, onakav kakav možemo čitati na primer u francuskoj književnosti pola veka ranije. U „Utopljenim dušama“ nailazimo na grozu nad rasulom sveta, na snoviđenja, slutnje, iracionalne vizije. Čini se da su ovom pesniku najbitnija pitanja čoveka i sveta, a najrasprostranjeniji motivi san bez snova, postepeno utrnuće života, prelazak bića u nebiće, smrt.…