Doći ću sva u crnom na visokim štiklama.
Držaću za šapu svog plišanog lava.
Na nas će pasti svetlost.
Gledaću kako je upijaju daske.
U sjajnom krugu lav i ja.
Tada ću vam pričati priču
Koju više ne osećam,
Ali ću se, možda, zaplakati.
Ta priča će nekog usrećiti
I uništiti mu život bar na kratko.
Dozivaće me.
Reći ću kako mi u snovima nikada ne odgovaraju oni kojih nema.
Primetiću da je verovatno na javi drugačije.
Onda ću ti pričati kako je neko
U stakleni kovčeg
Položio moju detelinu sa četiri lista
Pazeći da je ne izgubim
I dodaću kako ne volim takve sahrane.
Onda ću otići
Očima gutajući svetlucanje koje sam napustila
I stezaću jače šapu lava što ga više ne volim.
Autor: Adrijana Ranković
Foto-izvor: Piterest