Ispovesti drvenog filozofa (misli)

Ukoliko živiš u porocima, nemoj da se čudiš ako postaneš porok drugima. Oni će te hteti, a ti ćeš ih trovati, donoseći im trenutno zadovoljstvo. No, biće dosta onih koji će te se rešiti na duže staze. Bio sam na mostu svoga grada i ugledao sam neke katance. Nisam znao šta bi ti katanci trebalo da znače, šta oni tu traže. Osećao sam se kao i obično, kao čovek drugog vremena koji se, pukim slučajem, preselio u ovaj vek. Prosedi nogati putnik mi je išao u susret, te sam ga…

Interjvu: Jelena Šestović – „Nije sve u oskudnom oblačenju i atraktivnosti“

Našim dragim čitaocima donosimo još jedan intervju! 🙂 „Čupava Keleraba“ imala je priliku da razgovara sa Jelenom Šestović, jednom sasvim, kako ona kaže, običnom devojkom. Jelena se bavi pisanjem kratkih misli koje objavljuje na svom Fejsbuk profilu i u njima iznosi lične stavove o društvu i vremenu u kojem živi. Njen izraz je kratak, a samim tim i efektan, te možemo očitati niz varijacija na različite teme. No, ovoga puta ćemo peskočiti opširniji uvodni deo, kojem pribegavamo u predstavljanju (mladih) kreativaca na našem sajtu, stoga krećemo in medias res. Uživajte.…

Poezija: Treptaj večnosti

Obuzdaj napete drhtaje prstiju – u suprotnom nećeš pronaći poeziju. Zaboravi tragove njegovog dlana na tvom obrazu. Zaboravi tragove njenih noktiju na tvom licu. Prepusti se mirisu sunca. Dar koji nam je dat je veličanstven, smirujuć. Prodiši kroz otkucaje srca. Nema potrebe za strahom. Vetar će te na kraju odneti put Kosmosa. Dar – jer zašto baš ti, zašto baš ja. Jutarnji bat sliva se niz krovove kuća. Hej, MI koračamo betonom. Pusti da se đonovi useku u asfalt. Posle doručka u pekari mrvama nahrani golubove. I ne pali cigaretu po…

Poezija: Opsadnici

Destruktivne refleksije masakriraju ganglije tvog Grada, bez razloga. Hladnoća se uvlači u samu srž porte. Nad gradskim zidinama sprovedena je opsada. Zamišljaš kako horde nasilno bacaju tvoje telo sa najviše kule zamka. Takva misao prožima svačiji Grad, ponekad. Ali ti si odviše napet, odviše uplašen da bi uočio ordinarnost. Pridaješ previše značaja jer sumnjaš u racionalizaciju. Svestan si da ne želiš biti opsadnički rob, a još manje podanik njihovog delanja, jer iskonski osećaš impuls gradskog vitalizma. Pa ipak, sumnja poput talasa zapljuskuje sve ono dobro. Ali: zaboravljaš predistoriju sopstvenog Grada.…

Poezija: Misli

Vrtim se na vrtešci i razmišljam kako je čudno to ime. Vrteška. Kako onda da nazovem roj mojih misli o tebi? Misloroj? Kako da nazovem tvoje oči kada nisu ni crne ni plave ni zelene ni braon? One, one su boje prezrele smokve. Svi ti sklopovi zvuče mi kao stolica na rasklapanje ili kakvo uputstvo za korišćenje dedinog starog šatora. I zato neću da razmišljam kakvi su svi  ti sklopovi isto kao što ne razmišljam kakav smo sklop nas dvoje. A znam da taj sklop želim da slušam zaklopljenih očiju…