Pada ceo dan. Nije provala oblaka, jer ona ne bi ni bila pogodna za ovo doba godine, a za ovo njezino doba je odveć toplo. Pada ona tonja, dosadna, uporna, mokra. Pada od jutros. Treba otići po cigare. Po ovakvom vremenu čovek može samo da sedi i puši. Ako ima šta.
Ne mogu da obuvam čizme. Već je toplo i žuljaju na lagane čarape – ići ću u platnenim patikama. Valjda neću smočiti noge. Ići ću polako, na prstima, izbegavajući bare. Ipak ne pada jako.
Na ulici nikog. Prozori redom otvoreni. Čuje se odnekud rijaliti program, oseća se miris nečijeg ručka. Iz kuće na ćošku trešete Gansi.
Znam komšije koji tu žive. Srki je malo mlađi od mene, čini mi se da je bio neki peti, šesti razred kad sam ja kretala u srednju. Družila sam se nekada sa njegovom sestrom. Sa njim ne, bio je mlađi. A dobar dečko koliko se sećam. Sestra se odavno udala i negde odselila, a on je ostao u očevoj kući na ćošku. Ima dvoje dece, stariji je već u tinejdžerskom dobu. Zaključujem: Gansi potiču od njega.
Nikad se nisam pržila na Ganse. Znam da je devedesetih bila opšta pomama za njima. Klinci su se šišali na šerpu da bi mogli da je puštaju bez daljeg oblikovanja. Ipak, iz nekog razloga svima je jedna strana bila duža. Valjda su se tek kasnije setili da okrenu razdeljak na stranu. Kao Eksl. Po prvomajskim urancima svi su cepali Ganse na gitarama. Devojke su se se drale uvijajući jezik da bi bolje podražavale američki akcenat i onaj Ekslov njanjavi vokal. Svi su nosili karirane košulje. Svi su cepali farmerke. Maramu oko glave doduše, niko nije nosio, ipak je to bilo previše za palanački korzo. Ali verujem da su je redom vezivali dok bi se sami bacali po sobi. Uz Ganse, pred ogledalom.
Kao što rekoh, nikad se nisam ložila na Ganse. Imala sam malo drugačiji muzički ukus. Tada sam mislila da je ozbiljniji, sada ipak mogu da kažem samo drugačiji. Ipak, Gansi su obeležili našu generaciju. Poslednju padavičarsku generaciju. Tada smo se svi ponosili svojim padavičarstvom, jer je ono bilo nešto što je izražavalo bunt, neslaganje sa svim i svačim (tada je čak bilo teško definisati sa čim tačno), a pre svega različitost od dizelaša i narodnjaka. Kako smo samo mislili da smo različiti, da smo bolji od njih. Da smo pametniji jer ne slušamo ono što je plasirano na medijima, jer ne idemo slepo za masom, jer imamo slobodu da sami odaberemo svoj stil. Svoj put.
Negde u srednjoj školi – ne sećam se koja smo godina bili, znam da je bilo predloga da se uvedu školske uniforme. Drugari i ja uleteli smo kod mene u opštoj pometnji, urlajući, negodujući. Kad je moj otac ušao u sobu i pitao o čemu je reč, i kada smo mu rekli da Ministarstvo prosvete kani da nas uniformiše, rekao je : „Pa šta? Vi ste, deco, odavno već uniformisani.“ Zblanuto smo se pogledali. Imali smo svi iste blede farmerke, iste cokule na nogama i iste vojničke jakne. A bili smo tako ubeđeni da smo orignalni. Mislili smo da smo drugačiji jer smo odabrali onu drugu stranu, ne kapirajući da i na toj drugoj strani isto tako postoje modna i običajna pravila koja moraš ispoštovati ako želiš da postaneš deo ekipe. Moraš biti isti. Mora da ti piše na čelu šta slušaš, jer si u protivnom promašio poentu.
Kažu da sloboda u društvu u punom smislu reči ne postoji. Postoji samo sloboda izbora. Biraš između dve opcije. Biraš između pozicije i opozicije. Biraš između Gansa i Ace Lukasa. Niko te ne pita sviđa li ti se uopšte bilo koja od tih opcija. Trećeg nema. Kao da si u kafani prinuđen da biraš između rakije i piva, jer samo to služe. Važi, videću šta bi mi od ponuđenog više prijalo, kad već nema limunade. Znam, šta god da uzmem, udariće u glavu, ali ne pada mi na pamet da izađem iz kafane. Kako bih se inače socijalizovala?
Ipak, cela priča sa aletrnativom bila je dobra. Danas je klinci baš i nemaju. Danas nema druge strane, nema druge lige. Samo je rakija ostala. Samo mejnstrim. Doduše, on ima varijacije na temu, ali supkulture su izleda ostale u devedesetima. Zato se oduševim kad čujem da tinejdžer sluša Ganse. Bravo mali, uspeo si da utekneš Lukasu.
Vraćam se iz prodavnice sa verom u bolje sutra. Ti klinci su danas samo deo populacije – kako reče neko pametan – ali čine sto posto naše budućnosti. Ako među njima postoji neko ko se odupire bezličnim trendovima, možda budućnost ipak neće biti siva, uniformna. Možda je i ta prividna sloboda, sloboda izbora, ipak opstala. Trebalo je malom da kupim čokoladu kad sam već bila u prodavnici. Ili još bolje, pivo.
Ponovo prolazim pored kuće na uglu. Spuštajući se sa druge strane vidim i deo terase na kojoj klinac sedi i pilji u telefon. Metar dalje vidim Srkija koji puši na prozoru i drži limenku. Jbg, ipak je tata pustio Ganse.
Foto: Pinterest
Autorka: Marija Ristić
