Što je ovo evo neko doba
te su naše gore umučale –
ne razležu ratnijem klicima?
Šta je ovo – evo već dve decenije – a ne pojavljuju se originalni stručni komentari Gorskog vijenca, mada se Njegoševo ime i delo redovno potežu kao argumenti i neosporivi aksiomi?
Priredivši znameniti Njegošev spev povodom stogodišnjice prvog izdanja, Antun Barac je u predgovoru svog komentara odao priznanje Milanu Rešetaru, koji se tokom prethodnog perioda (tačnije, tokom pola veka: od 1890. do 1940) bio istakao kao najrelevantniji komentator Gorskog vijenca, zbog čega se i sâm Barac najvećim delom služio upravo Rešetarevim tumačenjima (koja su objavljena ukupno deset puta, uglavnom svaki naredni put sa ponekim bitnim izmenama unutar samih objašnjenja). Ali, napomenuvši da je Rešetar grešio „kad je nekakve aluzije i prikriven smisao gledao tamo gdje je Njegoš govorio sasvim neuvijeno“, Barac je došao do zaključka da je „od svih tumačenja pojedinih Njegoševih stihova najbolje ono koje je najjednostavnije“.
U vreme kad je Barac sastavljao svoj komentar – 1947. godine – očigledno se smatralo da mnoge Njegoševe misli zaista mogu biti objašnjene na jednostavan način i da opširni komentari ponekad stvaraju dodatnu zabunu. Računalo se da ono što je ionako jasno i čisto poput vedrog i mirnog neba ne treba uznemiravati grohotom i klicima, odnosno da one stihove za koje se smatra da im je značenje prozirno ne treba uopšte tumačiti – ili da ih eventualno treba ukratko objasniti.
Ali, takvo se shvatanje docnije pretvorilo u praksu da se Gorski vijenac preštampava bez ikakvih tumačenja (kao da su priređivači počeli da se plaše da bi unošenjem komentara uvredili i pesnika i čitaoce), pa se došlo do paradoksa da je spev bio više puta komentarisan sredinom dvadesetog veka, onda kad se smatralo da mnogim stihovima zaista nije potrebno objašnjenje i kad književna i filološka nauka još uvek nisu bile na toliko visokom nivou da proniknu u svaku Njegoševu stilsku i jezičku bravuru – nego što je komentarisan pri kraju dvadesetog veka, kad je padala stopedesetogodišnjica prvog izdanja, povodom koje se pojavio jedino komentar Aleksandra Mladenovića. A izlišno je i govoriti kako se već od tog vremena jedva i posvećuje pažnja stilskoj i umetničkoj vrednosti samih stihova – nasuprot sve češćem korišćenju Njegoševih ideja (kako pravih, tako i onih navodnih) u dnevnopolitičke svrhe.
Jedva da je iskorišćena prilika da se dvesta godina Njegoševog rođenja obeleži publikacijama dostojnim pesnikovog imena i dela, dok uopšte nije iskorišćena prilika da se ono što je propušteno 2013. godine nadoknadi povodom dvesta desete godišnjice Njegoševog rođenja, koja je trebalo da bude obeležena 2023 – ako se već smatra tačnim podatak da je 1. novembar 1813. godine, prema julijanskom (starom) kalendaru, datum Njegoševog rođenja.
Nije, međutim, zanemarljiva pretpostavka Radmila Marojevića (koji je inače autor poslednjeg stručnog komentara Gorskog vijenca, objavljenog uz kritičko izdanje speva 2005. godine) da bi se 1811. mogla uzeti (na osnovu tvrdnji Vuka Vrčevića i Milorada Medakovića) kao godina u kojoj se pesnik rodio (dok mesec i dan ostaju isti), zbog čega je sâm Marojević predložio da proslava dvesta desete godišnjice Njegoševog rođenja otpočne 2021, ali da se ipak nastavi sve do 14. novembra 2023. godine po gregorijanskom (novom) kalendaru – jer tada je, s obzirom na trenutni odnos između dva kalendara, 1. novembar (dan pesnikovog rođenja) prema julijanskom kalendaru (dok je u XIX veku 1. novembar prema julijanskom bio 13. novembra prema gregorijanskom kalendaru).
Radmilo Marojević je dotični predlog izneo 2018. godine (u radu pod nazivom Pavle Popović kao njegošolog), a tokom perioda koji je usledio desilo se mnogo toga što bi proslavu Njegoševe dvestadesetogodišnjice zaista bacilo u zasenak sve i da je bila započeta.
Ali, takva proslava uopšte nije ni započeta.
Ili, ako je započeta, onda javnost sa njom nije upoznata, a to je maltene isto kao da se nije ni dogodila.
A sigurno bi jedna takva proslava podstakla nova istraživanja Njegoševog stvaralaštva, pogotovu Gorskog vijenca, pa bi morala da rezultira (potpunim ili sporadičnim) komentarom zasnovanim isključivo na stručnim saznanjima lišenih bilo kakve političke i ideološke konotacije, jer ne samo što je nauka o jeziku i književnosti, a sa njom i njegošologija, dovoljno napredovala tokom druge polovine dvadesetog veka da se maltene svakom stihu Gorskog vijenca može dati stručno obrazloženje, nego su pojedini stihovi i pre stogodišnjice prvog izdanja speva imali toliko različitih tumačenja i znali su da izazovu toliku zabunu da je već i za uzgredno navođenje dotadašnjih komentara bio potreban solidan prostor.
Možda to i nije bio slučaj sa stihovima koji su navedeni u uvodu ovog teksta, ali jeste bio slučaj sa sledećim stihovima:
Junaku se češće putah hoće
vedro nebo nasmijat grohotom.
U svojoj studiji o Gorskom vijencu, Mihailo Stevanović napominje da je malo komentatora koji su dotične stihove ostavili bez objašnjenja, ali da se ni dvojica od tih komentatora „u svim pojedinostima ne slažu u svome shvatanju“ značenja samih stihova, tako da je „ovo mesto u Njegoševu spevu jedno od najmanje shvatljivih“.
Ipak, većina komentatora je saglasna da navedeni stihovi, koji stoje na početku druge polovine drugog kola (koje počinje stihom: „Čašu meda jošt niko ne popi“), najavljuju ono što će biti opevano u drugoj polovini samog kola, a što se vidi, napominje Vido Latković, „i po tome što u rukopisu Gorskog vijenca iza ova dva stiha stoje dvije tačke“. Naime, u prvoj polovini kola peva se o porazu što je zetski vladar Ivan Crnojević, poznatiji u narodnoj tradiciji kao Ivanbeg, doživeo boreći se protiv Turaka, kao i o njegovoj ogromnoj tuzi za bratom Urošem, poginulim na Ćemovskom polju, dok se u drugoj polovini kola opeva Ivanbegova docnija pobeda nad Turcima („u Karuče, na kraju Crmnice“ – kako se kaže u jednom stihu), što je ujedno i osveta za bratovljevu pogibiju. (Uzgred, Ivanbegov brat verovatno nije stvarna ličnost, jer se i u epskim pesmama i u starim istorijskim pregledima naziva raznim imenima, što samo po sebi verovatno znači da su sva ona izmišljena i proizvoljna, a inače je jedno od njih i Arvanit, kako je Ivanbegovog brata nazvao u svojoj istoimenoj drami Nikola I Petrović Njegoš.)
Naravno, ako se reči nasmijat i grohotom shvate kao gramatička celina sastavljena od glagola i priloga za način, a u značenju podrugljivo se nasmejati, i ako se ovo suprotstavi izrazu vedro nebo pošto se takvom pojmu prethodno pripiše značenje sreća, onda se i nameće mišljenje da sami stihovi jesu alegorijski zaključak prvog dela kola u vidu upozorenja da junakova ratna sreća i uspesi na bojnom polju (što bi simbolizovalo vedro nebo) često mogu da se preokrenu u nesreću i poraze (jer čak i nebo koje je dotad bilo vedro može da se junaku nasmeje grohotom – ironično).
Stefan Mitrov Ljubiša, koji se smatra prvim komentatorom Gorskog vijenca, davao je uglavnom kratka objašnjenja onih reči ili stihova za koje je mislio da neće biti jasni širem krugu čitalaca, pa je povodom stiha „vedro nebo nasmijat grohotom“ napomenuo da to znači „smijati se veselo u grohot“, pri čemu nema sumnje da je Ljubiša posmatrao reč grohotom kao prilog za način uz glagol nasmijat, ali je ostala nedoumica da li smeh u datom slučaju podrazumeva podršku koju nebo pruža junaku ili je to, ipak, ruganje junaku što je doživeo poraz (a moglo bi samim tim biti i sudbonosno ruganje koje je doprinelo da junak doživi iznenadni poraz), jer smeh može biti veseo i prilikom ruganja, naročito ako se svemoćno likuje nad tuđim porazima.
Jasnije je tumačenje Milana Rešetara, koji najpre ističe sledeće: „junaku se nebo smije kad veselo nad njim sja, kad obasjava njegovo junaštvo i sreću“, da bi potom zaključio kako „ova dva stiha dakle znače: često (rastuženomu) junaku nebo pomogne te mu sine ljepša sreća, kao što dade i Ivanbegu da se osveti Turcima“.
Premda napominje kako „drugi naprotiv misle da ti stihovi znače: često se puta junaku nebo naruga, tj. često puta junaka zadesi nesreća kao što je Ivanbega na Ćemovskom polju“, ipak nema sumnje da Rešetar posmatra alegoriju nebeskog smeha kao najavu onoga što će se desiti u drugoj polovini kola, a očigledno je i da izraz grohotom tumači kao prilošku odredbu (složenog glagolskog predikata hoće se nasmijat) u značenju veselo, pri čemu je sasvim jasno da se veselim smehom daje podrška junaku. Međutim, iako u zaključku Rešetarevog objašnjenja stoji da nebo doprinosi junakovim ratničkim uspesima, ipak bi se na osnovu prvog dela tumačenja moglo pomisliti da se nebo raduje zbog junakovog podviga koji se već desio ili se dešava bez ikakvog nebeskog uticaja – pa je stoga Rešetarev komentar protivrečan kad se gleda u celini, a jedino što ovu protivrečnost prevazilazi jeste Rešetarevo shvatanje da se stihovi nesumnjivo odnose na drugu polovinu kola i da se nebeskim smehom alegorijski opisuje Ivanbegova pobeda.
Smatrajući da je Milan Rešetar „dobro shvatio“ da se stihovi „odnose na Ivanbegov junački podvig“, Danilo Vušović ističe da Rešetar ipak nije tačno objasnio njihov smisao, jer „izraz nasmejati se grohotom kome znači u našem jeziku uvek: nasmejati se kome ironično, a nikad ne znači veselo, dok sámo: nasmejati se grohotom, može značiti: nasmejati se veselo, sa sveg srca“. Navevši da je „pogrešno tumačenje“ dolazilo „otuda što je za subjekat uzimato uvek nebo i kao da se ono smeje grohotom junaku“, Vušović je istakao kako „nije ovde subjekat nebo, već junaku (logički subjekat)“, a smisao „navedenih stihova je taj što se junaku katkada hoće (mesto junak hoće) da veselo nasmeje nebo, drugim rečima: junak katkada može da učini takav herojski podvig (kao što je to učinio Ivanbeg), da se i nebo tome obraduje“. Jasno je da se Vušović, iako koriguje Rešetarevo tumačenje na gramatičkom planu, ipak opredeljuje za značenje koje je Rešetar naveo u prvom delu svog tumačenja: da se nebo raduje podvigu koji je već načinjen (a pritom i Vušović zadržava ustaljeno tumačenje reči grohotom kao priloga za način uz glagol nasmijat).
Božidar Kovačević se osvrnuo na sva tri dotadašnja tumačenja, mada nije naveo ko je takva tumačenja zastupao: 1) „junaku i njegovim patnjama nebo (sudbina) podsmeva se i ne mari što on, pun vrlina, strada“; 2) „usred patnje sine nad junakom vedro nebo, osmene se i ohrabri ga, davši mu snage da se oprosti bede“; 3) „junaku se hoće (on zaželi) često da zasmeje nebo svojim prkosnim grohotom (ili: da ga zasmeje do grohota)“ – a pošto je Kovačević zaključio kako se misli „na ono što je u drugom tumačenju“, to znači da se priklonio Rešetarevom zaključku (samim tim jer je precizirao da nebo svojim osmehom pomaže junaku u teškim trenucima).
Ono što na prvi pogled deluje uzgredno, a što će itekako biti važno prilikom tačnog utvrđivanja značenja celog iskaza, jeste Kovačevićevo kolebanje da li izraz grohotom treba razumeti kao sredstvo (kojim junak može da nasmeje nebo) ili kao način (na koji se nebo smeje) – pa je Kovačevićev komentar prvi u kome se uopšte pominje mogućnost da je grohotom sredstvo, dok su Stefan Mitrov Ljubiša, Milan Rešetar i Danilo Vušović bezrezervno smatrali navedenu reč prilogom za način. Međutim, iako je dopunio Vušovićevo mišljenje spomenuvši da bi reč grohotom mogla biti sredstvo, Kovačević je isto mišljenje u celini odbacio, pa je verovatno zbog toga docnijim komentatorima promaklo da je Kovačević prvi ukazao na navedenu mogućnost.
Nije se na Kovačevićevo tumačenje osvrnuo ni Trifun Đukić, koji je prvi prihvatio Vušovićevu tvrdnju o logičkom subjektu junaku, ali je dao i realno tumačenje alegorijskog prikaza nebeskog smeha, kao i drugačije tumačenje reči grohotom, jer napomenuvši da bezlični povratni glagol hoće se u datom slučaju znači poći za rukom, a da imenica grohot znači grmljavina, i to očigledno grmljavina koju stvara opšte pucanje iz pušaka (što je potkrepljeno citiranjem stihova: „kako puška pukne na Cetinje, / grohota će biti na sve strane“ – takođe iz Gorskog vijenca), Đukić je došao do sledećeg značenja: „junaku se često hoće, desi mu se, ili pođe mu za rukom, da zagrmi i na vedrom nebu“, odnosno „da porazi neprijatelja kao grom iz vedra neba“ – pri čemu je sasvim jasno da se izraz grohotom posmatra isključivo kao sredstvo (kojim junak uspeva da nasmeje nebo), a ne kao način (smejanja neba).
Đuza Radović, čije je ime verovatno najmanje poznato među tumačima Gorskog vijenca, a koji svoj komentar sastavlja povodom stogodišnjice prvog izdanja speva (dakle, istovremeno kad i Antun Barac), izričito je napomenuo da su dva sporna stiha „jedno od mesta u Gorskom vijencu koje je najviše i najraznovrsnije tumačeno“, da bi posebno istakao kako mu se „čini da u svim tumačenjima ovih stihova nije dovoljno uočeno značenje izraza ’vedro nebo’, koje (nasuprot oblačnom nebu, simbolu nesreće)“, može „značiti sreću, srećan dan“, pa iako je naveo i Vušovićevo mišljenje, ipak je zaključio da, „bez obzira na pojedina tumačenja reči i njihovih odnosa u ovim stihovima“, smisao jeste sledeći: „junaku se često nasmeje sreća pružajući mu priliku koju je želeo“ – što je identično zaključku Rešetarevog tumačenja (da nebo pomaže junaku da načini podvig).
Premda spominje i Rešetarev zaključak, Antun Barac prethodno daje sopstveno objašnjnje: „junaku često puta kao da se hoće da se vedro nebo od veselja nad njegovim činom nasmije iz sve snage, grohotom“ – što se semantički svodi na prvi deo Rešetarevog tumačenja (da se nebo raduje već načinjenom junakovom podvigu), ali iako su funkcije rečeničnih članova prvog stiha očigledno zasnovane na Vušovićevom mišljenju (pošto je dativ junaku shvaćen kao logički subjekat), ipak je Barac i imenicu nebo iz drugog stiha posmatrao kao subjekat (dok je Vušović tumačio nebo kao objekat), i to uz predikat nasmijat se, koji zapravo u samom stihu i nije posvedočen, pošto je glagol nasmijat sastavni deo složenog glagolskog predikata hoće se nasmijat, a koji bi, ako se već prihvati Vušovićevo mišljenje o logičkom subjektu junaku, imao značenje hoće se (junaku) da nasmeje (nebo). Ali, Barac je jednu predikatsku rečenicu koju čine dva stiha preinačio svojim objašnjenjem u dve predikatske rečenice, na šta ga je mogla navesti i činjenica da sama rečenica jeste podeljena u dva stiha, mada je trebalo da zapazi povratnu zamenicu se koja stoji u prvom stihu uz prezent glagola hteti i koja stoga ne može da istovremeno stoji i uz krnji infinitiv glagola nasmejati u drugom stihu sve i kad bi navedeni glagol vršio funkciju zasebnog predikata.
Opaska Mihaila Stevanovića kako ni dvojica komentatora Gorskog vijenca nisu u svim pojedinostima saglasna prilikom tumačenja ovih spornih stihova mogla bi se proširiti podatkom da je Vido Latković dva puta korigovao svoje prvobitno objašnjenje, jer je u prvom izdanju Latkovićevog komentara (1952) navedeno značenje „junaku se često može desiti da mu se nasmije sreća (a možda: i kad se ne nada)“, da bi u narednoj verziji (1957) bilo izostavljeno ono što je prethodno štampano u zagradama, ali je zato unesena mogućnost da, ako se vedro nebo shvati kao objekat, značenje jeste sledeće: „junak katkad može da učini takav herojski podvig da se i nebo tome obraduje“, pri čemu je Latković naznačio da je to mišljenje Danila Vušovića (koje je u Latkovićevom komentaru, ustvari, parafrazirano). Međutim, u docnijim izdanjima Gorskog vijenca propraćenim Latkovićevim tumačenjima (koja se u ekavizovanoj verziji objavljuju od 1967) izostavljen je osvrt na Vušovićevo mišljenje, pa se značenje svelo na iskaz: „junaku se često može desiti da mu se nasmeje sreća“.
Primećuje se da značenje koje Latković zastupa podseća u sintaksičkom smislu na objašnjenje Antuna Barca, tim pre što se kao drugi po redu predikat pojavljuje prezent povratnog glagola nasmejati se (koji nije posvedočen u Njegoševom stihu), ali je semantički zasnovano na Rešetarevom zaključku (iako Latković ne precizira da li nebo zaista doprinosi junakovim uspesima ili se raduje podvizima koje je junak već načinio, može se naslutiti da nebeski smeh u datom slučaju simbolizuje sreću koja pomaže junaku da, nakon teškog poraza, ostvari pobedu). Takođe je uočljivo da se i u Latkovićevom objašnjenju (kao što je bilo i u Barčevom) subjekatska funkcija dativnog imeničnog oblika u prvom stihu zasniva na Vušovićevom tumačenju (čak i kad u komentar nije uneseno značenje koje je Vušović zastupao), pa se može naslutiti da je i Latković, poput Barca, pod uticajem Vušovićevog prepričavanja dvaju stihova (koje se završava posledičnom rečenicom „da se i nebo tome obraduje“, u kojoj stoji povratni glagol obraduje se) načinio od složenog glagolskog predikata hoće se nasmijat dva zasebna predikata sa povratnim glagolima.
Nikola Banašević je očigledno parafrazirao komentar Vida Latkovića navevši da stihovi znače kako se „junaku često može desiti da mu se nasmeje veselo (grohotom) sreća (vedro nebo)“, pri čemu je ponovio i tumačenje glagola nasmijat kao zasebnog predikata i tumačenje imenice nebo kao njegovog subjekta, s tim što je naglasio da izraz grohotom znači veselo, a da vedro nebo kao pojam ima u datom slučaju značenje sreća. A iako napominje kako Danilo Vušović „pak, nalazi da je dativ ’junaku’ logički subjekat u rečenici“ i citira značenje koje je Vušović zastupao, Banašević se ne izjašnjava da li prihvata ili odbacuje Vušovićevo mišljenje.
Mihailo Stevanović veoma opširno obrazlaže značenje dvaju spornih stihova, ali suštinski prihvata tumačenje Danila Vušovića o logičkom subjektu (dativ junaku), dok značenje reči grohotom preuzima iz tumačenja Trifuna Đukića smatrajući da to „nije priloška odredba glagola nasmejati (nebo), već je njegova instrumentalna dopuna, vrsta sredstva“, odnosno naziv „onoga čime je junak ushteo da zasmeje nebo“ (ovakvo značenje, kao što je već napomenuto, prvi je naslutio Božidar Kovačević, ali je to naveo unutar parafraze tumačenja koje odbacuje).
Očigledno se Stevanović i prilikom tumačenja izraza vedro nebo oslanja na Đukićev komentar, jer ističe da u datom slučaju nebo jeste vedro „kako bi se znalo da ovaj grohot nije grmljavina, koja nastaje u sudarima oblaka, i da gromovi iz vedra neba, što znači gromovi koji se ne očekuju, mnogo jače biju od munja i gromova iz oblaka“.
Premda je Stevanović na osnovu Đukićevog obrazloženja pokušao da razjasni i smisao povratnog glagola hoće se, ipak je najpre smatrao kako ceo izraz znači: junaku se hoće (junak želi) vedro nebo nasmejati (da vedro nebo nasmeje) grohotom (okršajem), kojeg se treska čuje i na nebu, da bi zatim donekle korigovao sebe spomenuvši kako je izrazom hoće se junaku iskazano „htenje, gotovost i nastojanje subjekta da se ostvari ono čime će obradovati (nasmejati) vedro nebo“ – tako da Stevanović ovom prilikom (u prvom izdanju svoje studije o Gorskom vijencu) nije došao do značenja glagola hoće se koje je Đukić zastupao (pođe za rukom), mada treba zapaziti da od složenog glagolskog predikata nisu načinjena dva zasebna predikata (kao što je bilo u objašnjenjima Antuna Barca, Vida Latkovića i Nikole Banaševića), nego se traganje za tačnim značenjem celog iskaza upravo i zasniva na tumačenju složenog predikata hoće se nasmijat.
U svom osvrtu na Stevanovićevo tumačenje spornih stihova iz sredine drugog kola Gorskog vijenca, Radmilo Marojević ističe da je Stevanović doneo „ubjedljivu gramatičku analizu“, ali da nije uočio „uticaj ruskog jezika“, u kome je bezlična rečenica „standardno izražajno sredstvo“, na šta je Stevanović narednom prilikom (u drugom izdanju svoje studije) odgovorio da je takva rečenica „standardno jezičko sredstvo“ i u srpskom jeziku kao što je u ruskom, pa je svoju tvrdnju potkrepio brojnim primerima iz beletrističke i naučne literature, ali i iz narodnih govora Crne Gore. Zanimljivo je, međutim, da će Stevanović, nakon dodatne filološke analize povodom Marojevićeve opaske, doći do značenja koje se donekle razlikuje od onih što je prethodno (u prvom izdanju studije) zastupao, jer „može biti“, zaključuje naknadno Stevanović, da je pesnik „hteo reći: junaku češće puta pođe za rukom, odnosno – junak češće puta uspe (da grohotom nebo nasmeje)“, čime je i glagolu hoće se najzad dato značenje iz tumačenja Trifuna Đukića, a što je inače uobičajeno značenje koje ova medijalna povratno-bezlična konstrukcija ima u govorima Crne Gore i što je sâm Stevanović pokazao navevši nekoliko karakterističnih primera (od kojih su dva iz Njegoševih proznih spisa).
Kad se prihvati mišljenje Danila Vušovića da je u prvom stihu upotrebljen logički subjekat, sasvim je jasno da sâm stih ima značenje junaku često pođe za rukom (junaku često uspe), dok se drugi stih, u gramatičkom smislu, rekonstruiše na sledeći način: grohotom (junaku često uspe da) nasmeje vedro nebo – što navodi na značenje poraziti neprijatelja kao grom iz vedra neba, kako je zaključio i Trifun Đukić, čiji se komentar u datom slučaju čini najpreciznijim, pa samim tim i jedinim koji se u celini može smatrati tačnim.
Posebno je, međutim, u ovom kontekstu bitan izraz vedro nebo, na šta su Đukić i Stevanović skrenuli pažnju, ali se nisu detaljnije bavili simbolikom koja se tom izrazu nameće u datom kontekstu, jer ako je imenica grohot upotrebljena u značenju okršaj, pucnjava, borba, onda se izraz vedro nebo mora shvatiti u značenju mir, primirje, mirnodopski uslovi, i to u izrazito negativnom smislu, kao vreme kad niko ne ratuje protiv neprijatelja i okupatora, dakle kad je narod maltene uspavan i nikako da otpočne borbu (neodoljivo je poređenje sa stihom „moje pleme snom mrtvijem spava“ iz prvog monologa vladike Danila u Gorskom vijencu), dok grohot koji se začuje kad junak povede borbu i pritom izvojuje pobedu stvara utisak kao da se mirno i vedro nebo iznenada nasmejalo, a buka koja dopire sa bojnog polja zapravo i zvuči kao smeh neba.
I ovakvo tumačenje podrazumeva da su izrazi vedro nebo i grohotom suprotnosti, ali zato što imaju značenje primirje tokom ropstva (vedro nebo) i borba protiv okupatora (grohot), a ne zato što su upotrebljeni u značenju sreća i ruganje. Zapravo, vedro nebo uopšte ne oličava sreću, nego će sreća (smeh neba) doći tek kad se začuje pobedonosni grohot pušaka (ustvari, taj će grohot ujedno i biti smeh neba). Zato se, na semantičkom planu, može odbaciti bilo kakvo tumačenje o nebeskim prilikama i natprirodnim silama kao presudnim za uspeh junakovih ratničkih pohoda, jer zapravo i vedro nebo i grohot označavaju zemaljske i sasvim realne prilike, a to su primirje, kad je narod uspavan, i borba, koju jedino pravi junak može da povede i da je uspešno okonča. Svakako da je Danilo Vušović imao pravo kad je tvrdio da se do pogrešnog tumačenja (da se nebo često naruga junaku) dolazilo i zato što dativ junaku nije bio prepoznat kao logički subjekat, ali sasvim je sigurno da se do pravog značenja (a naročito do tačne simbolike pojma vedro nebo) nije ni moglo doći dok se ne shvati da reč grohotom oličava razlog zbog kojeg se nebo smeje, odnosno sredstvo kojim junak uspeva da nasmeje nebo, a to je odlučna borba za oslobođenje otadžbine.
Zanimljivo je da su mnogi komentatori (čak i oni čija se tumačenja dvaju spornih stihova kao celine veoma razlikuju) saglasni kako je smeh svojstven isključivo vedrom nebu i da vedro nebo najavljuje sreću, a ne zapažaju da, figurativno rečeno, vedrina u ovom slučaju znači da je nebo bilo uspavano i učmalo pre nego što se obradovalo i nasmejalo, što znači da je naglo prestalo da bude vedro pošto se začuo grohot pušaka koji je najavio pobedonosnu borbu. Tako će i nebo nad Crnom Gorom u vreme vladike Danila prestati da bude vedro kad se sa svih strana budu začule puške čiji će grohot značiti da je otpočela borba neprestana, a inače je nebo dotad sigurno bilo mirno i vedro – ili je barem bilo tendencioznih pokušaja da se prikaže kao takvo samo da se lažna idila ne bi narušila.
Ipak, postoji razlog što je većina komentatora mislila da pojam vedro nebo predstavlja smeh kojim se najavljuje sreća ili se izražava radost, jer odbacivši tvrdnju da izraz grohotom označava ruganje i da je kao takav suprotstavljen izrazu vedro nebo, koji bi u takvom kontekstu morao da označava ratnu sreću, komentatori su ipak iz tog odbačenog tumačenja zadržali mišljenje da je izraz grohotom prilog za način koji stoji uz glagol nasmijat (samo su značenje podrugljivo zamenili značenjem veselo), ali su pritom zadržali i shvatanje da se izrazom vedro nebo opisuje nebo koje svojim radosnim smehom donosi sreću junaku ili se raduje junakovom podvigu, a nisu zapazili da je pojam vedro nebo zaista suprotstavljen glagolu nasmijat – ali, ne zato što je sreća suprotstavljena ruganju, nego zato što su opšta uspavanost i trpljenje okupatorske vlasti suprotstavljeni junačkoj borbi i podvizima. Dakle, pošto se najpre mislilo da pojam vedro nebo ima pozitivno (podrška ili radost), a izraz grohotom negativno značenje (ruganje), većina komentatora je, odbacivši s pravom negativno značenje izraza grohotom, ipak zadržala pozitivno značenje pojma vedro nebo i pritom ga usaglasila pozitivnom značenju izraza grohotom – umesto da se prvobitno pogrešno tumačenje u potpunosti okrene i da se pojam vedro nebo protumači u negativnom smislu (mirenje sa porazom) nakon što je izraz grohotom protumačen u pozitivnom smislu, pa bi se tada lakše došlo i do pravilnog značenja izraza grohotom, koje u ovakvoj polarizaciji takođe ima pozitivan prizvuk, jer simboliše junački okršaj protiv okupatora.
Opširna i ponekad zbunjujuća tumačenja dotičnih Njegoševih stihova dovoljno govore da se Gorski vijenac ne sme posmatrati kao vedro, čisto i mirno nebo koje ne bi trebalo uznemiravati raznim komentarima, jer da glasoviti stihovi ne bi umučali kao što je Crna Gora tokom jednog perioda umučala (onda dok je nad njom nebo zaista bilo vedro), treba grohot i klici redovno da se čuju sa književnog i naučnog bojnog polja, gde se suprotstavljena tumačenja ukrštaju, ali neretko i dopunjuju.
Ako čaša žuči traži čašu meda, ako udar traži iskru, tako i vedro nebo traži da stalno bude uznemiravano iznenadnim grohotom, dok značajna pesnička dela poput Gorskog vijenca vape da iznova i iznova budu proučavana, tumačena i komentarisana – da bi i samom čitaocu delovalo kao da je knjiga neprestano nasmejana i obradovana zato što komentatori i dalje uporno tragaju za tačnim značenjima njenih tamnih mesta.
Vidi se da je i Njegoš kao pesnik bio na strani onih junaka koji se usude da svojim iznenadnim grohotom uznemire lažni mir vedrog neba, pa bi sigurno bio i na strani onih komentatora koji se usude da svojim iznenađujućim tumačenjem uzdrmaju predrasudu o stihu koji je navodno toliko razumljiv (vedar) da mu nije potrebno bilo kakvo objašnjenje (grohot).
Literatura
Gorski vijenac vladike crnogorskoga Petra Petrovića Njegoša (deseto izdanje s uvodom i komentarom Milana Rešetara), Beograd 1940.
Gorski vijenac (istoričesko sobitije pri svršetku XVII vijeka), sočinenije Petra Petrovića Njegoša, vladike crnogorskoga [priredio Božidar Kovačević], Beograd 1940.
P. P. Njegoš, Gorski vijenac (predgovor i komentar T. Đukića), Beograd 1944.
P. P. Njegoš, Gorski vijenac [priredio Antun Barac], Zagreb 1947.
P. Petrović Njegoš, Gorski vijenac (Đuza Radović – redakcija i komentar), Zagreb 1947.
Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac (tekst priredili za štampu Radosav Bošković i Vido Latković; bilješke i objašnjenja napisao Vido Latković), Beograd 1952.
Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac (tekst priredili za štampu Radosav Bošković i Vido Latković; bilješke i objašnjenja napisao Vido Latković), Beograd 1957.
Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac – Luča mikrokozma [tekst Gorskog vijenca priredili za štampu Radosav Bošković i Vido Latković; beleške i objašnjenja napisao Vido Latković], Beograd 1979.
P. P. Njegoš, Gorski vijenac (kritičko izdanje s komentarom priredio Nikola Banašević), Beograd 1986.
Mihailo Stevanović, O jeziku Gorskog vijenca, Beograd 1990.
Radmilo Marojević, Gorski vijenac – izvorno čitanje, Nikšić – Beograd, 1999.
Danilo Vušović, O Njegoševom jeziku (priredio Drago Ćupić), Podgorica 2004.
Fototipsko izdanje (Podgorica – Budva 2017) Gorskog vijenca objavljenog sa tumačenjima Stefana Mitrova Ljubiše u Zadru 1868.
Na slici: Spomenik Ivanu Crnojeviću na Cetinju
Tekst predstavlja odlomak iz knjige u pripremi Komentar je car svakog dvosmisla, koju je autor zamislio kao delimičan komentar Gorskog vijenca.
