Često se pojedini događaji proglašavaju istorijskim i pre nego što se završe (a samim tim i pre nego što bilo ko zna kako će se završiti), a da bi unapred stekli istorijski karakter, porede se sa prethodnim sličnim događajima koje je istoriografija već uvrstila u svoja istraživanja, pri čemu se neminovno stvara i nada kako će se aktuelni događaj uspešno okončati ako se već onaj istorijski događaj koji je uzet kao predmet poređenja završio uspešno.
Međutim, upravo ovakve paralele mogu dovesti i do toga da razočaranje bude utoliko veće ako ishod ne bude identičan, a pogotovu ako se smatra da bi svaki drugačiji ishod bio poražavajuć.
Ne treba posebno naglašavati koliko se studentske blokade koje su na fakultetima u Srbiji započele krajem 2024. i koje uveliko traju i tokom prve polovine 2025. godine upoređuju sa dva studentska protesta na Beogradskom univerzitetu iz druge polovine dvadesetog veka – nešto više sa protestom 1996, a nešto manje sa protestom 1968. godine – ali i sa demonstracijama koje su dovele do smene vlasti u Srbiji 2000. godine.
Ipak, na ovakvim poređenjima ne insistiraju toliko sami učesnici studentskog protesta koji je buknuo decembra 2024 – a ne insistiraju verovatno zato što su svesni da je njihov bunt toliko autohton da mu nije potrebna legitimizacija pomoću bilo kakvih paralela sa prethodnim protestima – nego su tome najviše skloni oni koji u protestu uopšte ne učestvuju, ali zato gotovo svakodnevno nastupaju u televizijskim emisijama bilo kao pristalice bilo kao protivnici studentskih blokada.
Stoga nije na odmet zapaziti kako je možda jedan od razloga studentskog bunta i to što se predstavnici političkih stranaka i raznih ideoloških struja – a među njima je najviše pripadnika starijih generacija – previše osvrću na prošlost i na prilike koje su u sopstvenoj mladosti propustili, što previše porede epohe i režime koji su zaista neuporedivi, a naročito stoga što mnogi još uvek govore i ponašaju se kao da je tek počeo raspad Jugoslavije i kao da se za proteklih trideset pet godina ništa nije dogodilo na sociološkom, ideološkom, geopolitičkom i tehnološkom polju.
Takav generacijski jaz morao je dovesti i do toga da je većem delu društva u Srbiji (pa čak i onim pripadnicima političke i naučne elite koji bi bezuslovno podržali svaku pobunu protiv aktuelne vlasti) bilo potrebno nekoliko meseci da uopšte razume sâm studentski protest, a naročito da pronađe objašnjenje za istrajnost studentskih blokada i za sve masovniju građansku podršku mitinzima koje su studenti organizovali.
Jasno je da se istorija ne može ponoviti i da se pomoću prohujalih događaja ne mogu uvek objasniti i razumeti savremena dešavanja, ali se ona zato mogu sagledati kroz nešto što ima sposobnost da se ponavlja ne samo iz generacije u generaciju, nego i iz epohe u epohu, pa i iz milenijuma u milenijum, a to su karekteristični simboli i metafore koje je odavno ovekovečila književna umetnost.
I premda se takvi detalji najčešće nalaze unutar drevnih priča i legendi, oni su itekako prijemčivi svakom vremenu i društvu, pa nije čudno što se jedan studentski bunt dvadeset prvog veka teško može uporediti sa studentskim buntom u istoj zemlji pre nešto manje od tri decenije, dok se maltene doslovce može uporediti sa pričom koja se pripisuje starogrčkom pripovedaču Ezopu i koja je poznata pod naslovom Sunce i Vetar.
U spomenutoj priči opisuje se zanimljivo nadmetanje između Vetra i Sunca, koji su međusobnu raspravu o tome ko je od njih dvojice jači rešili da provere tako što će pokušati da sa jednog prolaznika svuku kaput, ali iako je Vetar toliko jako zaduvao da je kaput sa čoveka zamalo odleteo, čovek se ipak na vreme snašao, uspeo je da privije kaput i da zakopča dugmad, tako da je Vetar uzalud duvao sve dok se nije zamorio, a kad je Sunce naglo zasijalo, čovek je zbog iznenadne vrućine morao da raskopča i potom skine kaput bez ikakvog opiranja i negodovanja.
Poenta ove priče sasvim je jasna: nije uspeo Vetar da pobedi silom, nego je Sunce pobedilo milom.
Naizgled veoma jednostavna, priča o silovitom Vetru i smirenom Suncu zapravo je priča o mnogim situacijama iz stvarnog života, jer nije mali broj onih borbi koje bi se lako mogle dobiti mirnim (zašto ne reći diplomatskim) putem umesto da se koristi sila koja najčešće izazva još grublje odgovore sa suprotne strane, zbog čega je ishod borbe unapred osuđen na propast ili, eventualno, na onu vrstu pobede koja se karakteriše imenom epirskog kralja Pira, čija vojska jeste nadjačala Rimljane, ali tako što je pretrpela ogromne gubitke.
Premda je masovni studentski protest u Srbiji započeo naglim blokadama nekoliko fakulteta, i to kao direktna reakcija na fizičke obračune tokom višeminutnih tišina u čast žrtava pada nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici 1. novembra 2024, ipak se sâm protest potom razvijao u relativno mirnom tonu i bez nasilnih pokušaja da se preko politiziranja i bilo kakve partijske podrške sakupi što veći broj pristalica.
Stoga je studentski pokret, iako neartikuisan u političkom smislu, pa čak donekle i apstraktan (a možda baš zbog toga – ako se zna da su politika i stranačka pripadnost kao pojmovi umnogome kompromitovani) stekao toliko pristalica i među samim studentima i među ostalim građanima da se na mitingu u Beogradu 15. marta 2025. okupio veći broj ljudi nego na bilo kojem stranačkom skupu u istoriji Srbije. (Sa druge strane, sasvim je opravdano, pa i očekivano, ako se iz studentskog bunta razvije politički pokret ili stranka koja bi nastupila na parlamentarnim izborima, ali o tome će, svakako i u zavisnosti od situacije, biti reči nekom drugom prilikom.)
Bez političkog marketinga, bez ideoloških pritisaka i nerealnih obećanja, učesnici studentskog protesta svojom su istrajnošću privukli više građana nego što bi to mogla da učini bilo koja vladajuća ili opoziciona partija, a posebno je zanimljivo što je studentski protest bez bilo kakvih institucionalnih propisa doprineo da nacionalni i državni simboli – među kojima je dovoljno spomenuti zastavu Republike Srbije i srpsku ćirilicu na parolama – širokogrudo budu prihvaćeni čak i tamo gde ih mnogi ne bi očekivali niti bi dotad pokušali da ih istaknu, naročito kad se zna da su takvi simboli neretko bili doživljavani isključivo kao nametnuta državna obaveza.
Tiha voda breg roni – baš se u ovoj staroj narodnoj mudrosti, koja bi sama za sebe mogla biti sažeta parafraza Ezopove priče o Vetru i Suncu, pronalazi objašnjenje za uspeh studentskog protesta i dobrovoljno prihvatanje ikonografije samih mitinga od strane velikog broja građana Srbije bez obzira na nacionalnost, versku pripadnost, ideologiju i stranačko opredeljenje.
Ako studentska voda, metaforično rečeno, i nije uvek bila tako tiha, ona jeste bila strpljiva, jer da bi se stiglo do masovnog mitinga u Beogradu, morala su tokom prethodnih meseci da se dogode okupljanja u drugim univerzitetskim centrima Srbije, što je redovno bilo praćeno i višednevnim studentskim međugradskim šetnjama, pri čemu je svaka naredna manifestacija, kao po nekom nepisanom pravilu, jednostavno morala biti masovnija od prethodne.
Zbog svega toga, ponekad je izgledalo kao da i sami učesnici protesta nisu mogli da poveruju čemu prisustvuju čudeći se kako je uopšte došlo do tolike masovnosti, i to onda kad su svi pomislili da više nikada neće moći da se organizuje bilo kakav veći miting.
Takvo je čuđenje, međutim, sasvim opravdano, jer poučeni iskustvima sa ranijih protesta, koji su se redom gasili čak i kad bi istrajali po godinu dana, građani su izgubili želju za učešćem u bilo kakvom pokušaju promene, pa čak i kad nije u pitanju jednostavna promena vlasti, nego promena opšte svesti prema politici i prema režimu – i to sa ciljem da se postojeći sistem sačuva od zloupotreba, a ne da se razori i pretvori u anarhiju.
Pritom je sasvim logično ako i među onim građanima koji su od početka podržavali studentske blokade ima skeptika koji su u prvi mah pomislili kako je na redu još jedna u nizu pobuna što su unapred osuđene na propast, jer takva se bojazan mora javiti tamo gde već postoji sumnja da bi jedan po jedan učesnik uskoro mogao da odustaje od protesta i da se vraća sopstvenim interesima shvativši da nema svrhe žrtvovati svoje vreme, a kamoli svoj posao, zarad nesagledive i neizvesne borbe za opšte interese.
I takva je nepoverljivost sasvim očekivana, pogotovu ako se učesnici protesta unapred okrivljuju za neuspeh koji se, uzgred, još nije desio, a pritom se svaki od njih plaši režimske odmazde.
Ovakvo stanje duha slikovito je opisao Ivo Andrić u Priči o vezirovom slonu, gde se građani Travnika dogovoraju da nekolicina njih ode u vezirov konak i iskaže svoje negodovanje zbog čestih šetnji glomaznog slona kroz čaršiju, ali na kraju, nakon što se svi ostali krišom povuku ili odustanu pod nekim izmišljenim izgovorima, svega jedan jedini Travničanin stigne do kapije konaka, gde će i on odustati od posete veziru shvativši da sâm ne bi postigao ništa osim što bi na sopstvenoj koži iskusio vezirov gnev – i to u ime svih onih koji su se prethodno razbežali.
Situacija iz Andrićeve pripovetke više se puta mogla videti na protestima koji relativno brzo privuku masu građana, da bi se potom, uglavnom nakon mitinga koji se najavljuje kao centralni i prelomni, broj demonstranata polako smanjivao dok se ne svede na grupicu najupornijih koji još neko vreme šetaju ulicama držeći parole koje su ionako već izgubile smisao.
Zato je na studentske blokade i moralo da se u početku gleda kao na još jedan bunt koji će brzo splasnuti, a čak i kad je došlo do najmasovnijeg mogućeg mitinga sredinom marta 2025, pa čak i kad se videlo da se nakon toga ne samo nastavilo sa šetnjama i mitinzima po Srbiji, nego da su grupe entuzijasta krenule najpre biciklama a potom i pešice preko evropskih gradova i zemalja kako bi svojim primerom skrenuli pažnju međunarodnih institucija na političku situaciju u Srbiji, opet su čak i među učesnicima protesta mogle da se čuju defetističke izjave o neminovnom rasipanju energije nakon što se shvatilo da centralni događaj studentskog bunta nije doveo do konkretnih političkih promena.
Postoji, ipak, barem još jedan razlog što su građani morali biti skeptični ne samo prema studentskom protestu, nego i prema eventualnom uspehu protesta, a to je strah od neizvesnosti nakon nagle političke promene, što je savršeno oslikano u narodnoj priči o turskom agi i babi Srpkinji.
Desilo se – kaže se u priči o agi i babi – da je srpska raja sirotinja toliko patila pod nemilosrdnim agom da ga je neprestano proklinjala, što je agi bilo donekle i normalno, pa se nije ni obazirao na kletve, ali se začudio, pa verovatno i zabrinuo pomislivši da je u pitanju neka podvala, kad je čuo da ga jedna srpska baba blagosilja da što duže poživi, a kad je zatražio od babe da mu iskreno kaže zbog čega ga blagosilja, ona je bez zazora ispričala agi kako je raja sirotinja proklinjala i njegovog oca i njegovog dedu zato što je i pod njima trpela strašan zulum, ali da raja još više pati otkako je on postao gospodar, kao što je prethodno više patila pod aginim ocem nego pod aginim dedom, pa stoga baba blagosilja agu da što duže živi samo zato da bi se odgodio dolazak njegovog naslednika, koji će sigurno biti još gori zulumćar – jer je postalo jasno da je svaki naredni aga veći zlotvor od onog prethodnog.
Koliko god bi spomenuta priča mogla izazvati odobravanje babinog rezonovanja u datoj istorijskoj situaciji, ipak se prepoznaje mentalitet jednog letargičnog naroda koji strepi od bilo kakve promene (a naročito od političke promene) zato što se, poučen dotadašnjim iskustvom, plaši da će naredna promena dovesti do još goreg stanja u poređenju sa aktuelnim.
Poznato je da ljudi ponekad nisu skloni krupnim koracima koji bi doveli do premene samo zato što se plaše sopstvenog neuspeha, ali u ovom slučaju očigledno je presudan – strah od uspeha, tačnije strah od onoga što bi moglo da se desi nakon uspeha.
Mora se stoga postaviti pitanje da li je priču o agi i babi smislila srpska raja ili su je u svest potlačenog naroda usadile turske spahije kako bi ionako nemoćnoj sirotinji unele još jaču dozu pasivizma i suzbile joj svaku želju za pobunom i bilo kakvom promenom.
Ipak, mnogo je važnije što je studenstski protest dobrim delom uspeo da probije i barijeru oličenu u priči o babi koja se plaši da će nakon dotad najgoreg zulumćara doći neki još gori zulumćar, a barijera je probijena onog trenutka kad je postalo jasno da se učesnici studentskog protesta ne bore za dolazak nekog novog age zulumćara, nego se bore za državni i društveni sistem u kome će svaki aga morati da poštuje zakone onoliko koliko ih poštuje raja sirotinja – što bi značilo da u takvom sistemu niko i neće moći da se ponaša kao zulumćar.
Naravno, probijanje jedne barijere ne znači i uspešan krajnji ishod bunta, jer i kad se nađe dovoljno hrabrosti i odvažnosti da se krene ka promeni, na svakom će koraku upravo oni kojima najviše odgovara poredak aktuelnih spahija postavljati prepreku za preprekom sa jasnim porukama pobunjenim građanima da treba na vreme da odustanu čak i od eventualnog uspeha samo zato što postoji i jedan promil mogućnosti da se taj uspeh pretvori u razočaravajuću Pirovu pobedu.
Na jednu od takvih prepreka naišli su profesori i nastavnici koji su štrajkovali u znak podrške studentskim blokadama, a sama je prepreka bila oličena u izjavi o krompiru koji će prosvetni radnici dobiti umesto svojih plata, ali još uvek je teško predvideti da li će takva prepreka imati jačeg efekta ili će je barem jedan deo nastavnog kadra uspešno preskočiti kako bi nastavio put ka cilju – čak i uprkos strepnjama da bi pobeda zaista mogla ispasti Pirova.
Pokušali smo da šestomesečnu istrajnost studentskog protesta u Srbiji, ali i sumnju jednog dela građana u uspešan ishod protesta, kao i paradoksalan strah od posledica uspešnog ishoda protumačimo pomoću književnih dela različitih žanrova i epoha, tačnije pomoću metafora i simbola čija značenja prevazilaze i kulturološke i jezičke granice, ali tumačenje neće biti potpuno ako se ne osvrnemo i na jedan karakterističan detalj iz Njegoševog dela, za koje je ionako više puta dokazano da svojim značajem i svojim porukama takođe ruši sva prostorna i vremenska ograničenja.
Neće se, međutim, citirati misli i izreke iz Gorskog vijenca – a neke od njih su ionako već našle mesta na studentskim protestnim parolama – nego će se ukazati na to da je Njegoš u spevu Luča mikrokozma naročito istakao kolebljivost čovekovog pretka Adama, koji će u sudbonosnoj nebeskoj borbi najpre biti na jednoj strani dok ne odluči da pređe na drugu, koja će potom veličanstveno trijumfovati i odrediti pobeđenim neprijateljima stroge kazne, kao i jednu naizgled blagu kaznu onome koji je prvobitno bio na pobeđenoj strani.
Moguće da je Adam prešao na drugu stranu tek kad je uvideo da će ona biti pobednička, a ne zato što je na vreme shvatio koja je od dveju suprotstavljenih strana ispravna, pa se i u ovom detalju krije razlog neuspeha mnogih borbi koje bi sigurno imale jaču podršku samo kad bi se unapred tačno znalo da će njihov ishod biti uspešan i da se uspeh neće na kraju pretvoriti u Pirovu pobedu.
Ali, izgleda da se učesnici studentskog protesta neće pokolebati ni ako podrška blokadama splasne zbog straha od moguće propasti samog protesta, jer nije ih pokolebalo ni to što u početku nisu imali veliki broj pristalica, a pošto su već poručuli da znaju kako je noć najmračnija pred svitanje, verovatno se mnogi od njih sećaju da je Adamu – barem prema Njegoševom viđenju – bilo potrebno izvesno vreme dok se nije opredelio za pravu stranu.
Možda je, na kraju krajeva, odluka kolebljivog i lakovernog čovekovog pretka ipak doprinela pobedi one strane kojoj se priklonio negde na polovini nebeskog sukoba, pa iako je zbog prvobitnog odabira pogrešne strane nekadašnja besmrtna Adamova duša kažnjena prolaznim životom na Zemlji, gde će njegovi potomci nastaviti sa svojim lutanjima i pogrešnim odlukama, ipak su oni od svog pretka nasledili svest i sposobnost da procene koja je strana ispravna.
Jedino što od svakog Adamovog potomka ponaosob zavisi da li takvu sposobnost ume da iskoristi u prelomnim trenucima.
Prva verzija teksta: Knjigovanje
Autor: Dušan Milijić
