Poezija: Sutonski ples

Suton se spremaNa obaliRasut pesak zlatnog sjaja Biser mu se krije od očijuJedino maleni prsti iMalo oko ga može spaziti Nije to obično okoVeć oko neobične Sutonove ZvezdeSa rasutom kosom kao vilaStopalima malim, nečujnimIspruženih ruku radovala se Smiraju dana Trčala bi po zlatuI kada bi je biser zadivioRaširenih ruku tu lepotuUze sebiA Sutonu od tuge ostade tmina Zvezda prestade da sijaJer je lepotaBisera uzela njen Sjaj,I onaPostade zauvek njegova Školjka Foto: Pinterest Autorka: Božica Vezmar

Poezija: Plač; Bura; Kiša

PLAČDvije su rijekeplavile zoru jedna od slutnjerasutih slikapustih vidika druga od ćutnjepropalih snovatuđih okova i dok njihov žubor glasnou koritu ovih venaodjekuje izvan kože niko drugine vidi ihi ne čuje BURATako bih noćas sklopila oči uz širom otvoren prozordok talas vjetra u krošnji šušti i kiša sipi da se na njedra spustilo nijeneko rđavo sidro tjeskobe štopristanište spokoja ljušti apaluba duše škripi KIŠAKappo kappo napukloj ivici kadekaplju sa sljepoočnicau njima bruje poraza trubesa borbenog polja nade kappo kappo trulom oknu prozoraobasjanog u gluvoj noći štopred maglom poginje glavu dokneutješno plače…

Poezija: Rut

Skinuli je sa svoda svetlucavui nazvali je žutaonda je umnožili eksponencijalnoi jednu dali meni kao brošpokrila sam je dlanomda je zaštitim od pogledatu mi dlan progoreosa čijom ću plaveti mešatisipino mastilo svog pogleda Sa novom zvezdom na epoletiu škripavim čizmamazategnut da pršti i pod pojasomu senzualnom iskušenjuda posrne u zabranivoleti čivutku Potpisao potpisao otpisaovratio mi svu limfu zagrljajau koji sam mislila da sam se skrilasavršen otisak neobeleženna čijem ću nebu otvaratisvoje želje od svilena vešalima čijih ključnih kostijuću se naga njihatii dok se rulja veseliribam kamen ispred kuće Moja je…

Poezija: Beng, beng, beng (Ostavljeni u mraku)

Lepljivi dani u istrošenim gradovimaponavaljaju se kao redovi mravau potrazi za zimnicom Ljudi sa rasečenim usnamagegaju se cik – caksavijenih leđasa bolom u stomaku Ne vidi se krajZaboravlja se početakOd ustanka smo svi digli rukeŽmurimo na putu ka ambisu Devojčica vrišti za svojomizgubljenom lutkomDečak je upucavasvojim plastičnim pištoljem BENG, BENG, BENG Odzvanja sa televizora u dnevnoj sobiKauboj pebeđuje Bez emocijaBez empatijeBez nadeBez smeha Ostavljeni u mraku Foto: Pinterest Autor: Bojan Lojković

Poezija: Jerihonska ruža

Moja usamljenost se budi i umirekao Jerihonska ružamože da prođe bezbroj godina tišineto nije nestajanjeto se zove izdržljivost. Jerihonska ruža,koja u tmini čeka cio vjekkristalne Nebeske suzeda u njoj probudeljepotu uspavane ljepoticedo nekog novog snastrpljiva u cikličnim krugovima obnavljanja. Kao drvo četrnečiji plod godinamaiščekuje slučajne ljubavnikeda okuse kapi iz njegove nutrine,dostojanstvena u svojoj postojanosti. Samotnost koja četrni ne donosi poraznjena nepropadljivost,njena je pobjedamjenjajući boju iz zelene u žutuu stalnom vraćanju s početka na krajpretvarajući sebe u kvrgavi dardonosi duši mirno konačište. Zato Jerohinskoj ružipoklanjam Četrnine sokoveda zanavjek prekinukonačnosti nepreglednih završetaka.…

Poezija: Barakuda

Ne podnosim kišna popodneva,umirujuće zvukei sve one što se bez po’ mukestvore svuda,uvijek poželjni, nikada pozvani,kao pupoljci šareni,kao plodovi rani –a ja sam barakuda,ja sam pomalo ludai još često vjerujem u čuda. Htjela sam kao Jelenada budem žena koje nema,žena nevidljiva,ili sam htjela da budemneuhvatljiva,zasigurno nikako predvidljiva,možda sam mogla da zaustimOdu radostii da se sjećanju prepustim,mladosti, neutaživoj mladostisve da oprostim,kao da mi nikada nije pripadala,kao da je pjesma koja mi se nekadadopadala,pa sada bljesne tek tako,poznata ali nikad do kraja moja,predivnih boja i dezena,ali nikada pravog kroja. Htjela sam da…

Proza: Glad

 Te godine beše neko prozaično vreme, ukoričeno sumornom februarskom pričom na pragu meseca marta, kojoj se ni početak, ni kraj, nije naslućivao. Nigde stiha dahom zime, ali ni rime prevarenih prolećnih pupoljaka, spremnih da zamru krhkošću postojanja, svojom neobjašnjivom lepotom. Puste ulice, danju blago utopljene zalutalim mladim vihorom, odavale su sumornu sliku, isčekujući da kasna noć i rana zora vrate, injem prekrivenu veštačku idilu zime, koja je i ove godine, odustala od nas. I mnogih drugih isčekivanih radosti, prožetih plavetnilom tuge, razaglavljenim gladnim zenicama umornih hipnotisanih pogleda, retkih prolaznika u…

Poezija: Tebi

Zamoliću vremeDa se vrati unazadDa izbriše loša sećanja Vrati tebe i meneI naša osećanja Zamoliću mesecDa me opet gledašNajlepšim očimaJer u njima stanujuLepota i sreća postojanja Zatražiću rame koje tajnu krijeOtkucaje koji se bore –Želja i sreća,Tišina, prestaje Topline u duši da se ne ugaseUmesto snaNeka teče pesma venama Foto: Pinterest Autorka: Božica Vezmar

Poezija: Jesen

Ne mogu ja njima reći koliko volim jesenSlep je to narodGrub Ne ume sa bojamaA jesen bez boja Može li neko zamisliti jesen bez bojaI dlanove pune lišćaI ono čekanje kišeCelu jesen bez žuteBez šarenih kišobranaŠto rastu iz rebara slučajnih prolaznikaNa ulicama kojima si prolazilaI onim do njihNa kojima te još uvek čekamNa kojima te još ljubiMoja duša Ne mogu ja njima reći koliko volim jesenI onaj mali svemir ispod kaputaKada se skupiš uz meneA prsti nam se ujedajuOd srećeA zagrljaj postane mera svega Ne mogu ja njima reći koliko…

Poezija: Kokosom budim kamen

Pesnica udara u zidŠaka lupa šamarPrst je u oku Vruć vazduh uspavljuje Zenica je u obliku vatreGledam kako se požar širiDim je u nozdrvamaGušim se od ovog usranog života – Zabranjeno ti je da gledaš pravoSpusti glavu!To su nova pravila ponašanjaGovori mi ćelavi čovek u šarenoj košuljii firmiranim patikama Pao si na podPodigni se i kreni da hodašIli nemojBolje puzi da te ne obori ljudska glupost Sedam u prvi avionLetim na drugi kraj svetaNa pustom ostrvu samKokosom budim kamenNožem rezbarim drvo,kopam utrobu,da uđem u nju i ponovo se rodim Foto:…