Proza: Glad

 Te godine beše neko prozaično vreme, ukoričeno sumornom februarskom pričom na pragu meseca marta, kojoj se ni početak, ni kraj, nije naslućivao. Nigde stiha dahom zime, ali ni rime prevarenih prolećnih pupoljaka, spremnih da zamru krhkošću postojanja, svojom neobjašnjivom lepotom. Puste ulice, danju blago utopljene zalutalim mladim vihorom, odavale su sumornu sliku, isčekujući da kasna noć i rana zora vrate, injem prekrivenu veštačku idilu zime, koja je i ove godine, odustala od nas. I mnogih drugih isčekivanih radosti, prožetih plavetnilom tuge, razaglavljenim gladnim zenicama umornih hipnotisanih pogleda, retkih prolaznika u svom tihom uličnom izbeglištvu.

 Rapsodija sivila, kao da se opet vratila. Ali očekivano, posle svega. Bez ikakve najave i upozorenja, uglavljena sinkopom ustajalog, nehotice gluvog horizonta. Agresivna saga i smrad umorne ljudske snage, svuda se snažno osećao. Previše. Govorilo se da je svež vazduh potreban našim sigurnim klaustrofobičnim tamnicama. Ali smrad je dolazio spolja. Kao da je ceo svet disao ustajalom iznutricom. Vonjem truleži u raspadu. Neizbežno, najzad postade miris gorke istine, prekrivene opsesijama već predugo nametnutim. Nekim davno zaboravljenim naivnim čudom ljudske prirode, opšteprihvaćenim. Sunovratom nade u moć dodira i radost toplog iskrenog ljudskog zagrljaja. Težinom daha, modrom žilom kucavicom, prelivene toplim šapatom usana u njihovom sočnom zrenju. Nemih pogleda oblivenih nežnošću nekih zagubljenih suza u podbulim očima, poput nasmejanog slepca. Žamor snoviđenja tupim je pogledom uprt, prazninom pregladnelog srca u svoj toj neartikulisanoj buci gomile. Sterilnošću duše, koja jedva čeka da opet bude ukaljana blatom života. 

 Krijući se od tuđih priča, omamljenih velom ravnodušne umišljene sreće, ne vidim ništa loše u korenu što još uvek moćno spava ovim izgubljenim zimskim snom. Čekajući da proklija, kidajući suvu zemlju, nekom drevnom krvlju natopljenom. Sada već uveliko skorelom. U prasku svetlosti, neprikosnovenog mira gorde tame, godine su prolazile ali se svanuće nije naziralo, ni slepom zenicom oka. Samo vapaj prevarenih i poraženih, mržnjom podojenih. Ništa, osim upornog urlika noćnog vetra, zavijajući gluvom ušnom školjkom, tragom uzaludno odrobijanih godina.

 Ne tražeći izgovor milošću sažaljenja, tražim samo bezdušnu presudu. Izrečenu bezličnom kapuljačom dželata, ispod koje se krije lik besramnog čoveka, prijatelja, gladne zveri.

 Sve te kafane koje smo do dna ispili. Svojim umornim životima do temelja spalili. Sve te žene koje smo razvratno ljubili. I sva ta kopliad što su nas očevima zvali. Eno ih. Tamo su u razjarenoj gomili. Sada žele odmazdu. Moju glavu, dok dželat, moj bestidni oholi prijatelj, pod kapuljačom plače. Ali čemu suze. Svi smo mi nečija kopilad. Kopilad Majke Zemlje. Zamahni, okončaj sav ovaj jad tuđom radošću, pa da odemo na to poslednje piće, naiskap. Da se utopimo u tom moru omamljene bezličnosti gomile. Grad je pun nerazgovetnih senki što slepo tumaraju u gomili, vetrom prošlosti razvejanih. 

 Jedan pregladneli mudrac mi je u svom isposničkom derilijumu, rekao: Ako si zver, urlaćeš. Ako si vrana, graktaćeš. Ako si zmija siktaćeš. Ali ako si čovek; mudro ćutaćeš. Mudrost je u razumevanju. U hrabrosti snevanja surovom realnošću. Razboritost bez oklevanja doneće ipak neko novo proleće. Zgarištem spaljenog sveta, tišinom će nemira zreti, tvojim prevarenim njedrima u punom cvatu. 

 U tim časovima beznađa, znao sam prigrliti tamu. Tu sramežljivu lepotu noći između svakog sumraka i svitanja. Nikad nisam na nju gledao kao na odsustvo blistave ljudskosti. Tajanstvenu prazninu koju svako od nas nosi u sebi, potajno je skrivajući od svih u naokolo. Čekajući strpljivo da se ona nečim upotpuni. Često, vrlo pogrešnom ljudskom mernom jedinicom. Sujetom. Presušenim svršilištem naših nepreboljenih želja. Svetilištem uzroka postojanja, dok ambisom duše protiče divlja bujica praznine. 

 Ponekad, ne prezajući da se u njoj totalno izgubim na neko vreme, odlutam što dalje od svih ljudi koje sam nekada, možda, samo poznavao. Ili samo pokušavao da upoznam. Da ih raspoznam. Prepoznam po njihovom nesvesnom odsjaju u kome se ogledao svaki njihov nespretno ogoljeni oblik. Svaka dobro skrivena osobenost ljudskog bića. Jedinstvena, uvek unikatna u tom opštem ništavilu svega. Samo prokletnik vidi sve to razočaravajuće jasno, obliveno aprilskom prevarenom kišom u zbunjenom, ledom okovanom decembru. Svaku laž, sablažnjivu iskrenost, kajanje, sramotu. Zlobu. Pobunu koja dugo rovari nagonima dok se potpuno ne izgubi u njihovoj konačnoj eksploziji do najsitnijih čestica od kojih smo sazdani. Brižno otelotvorenje nepristrasnom prirodom u najkompleksniji univerzum koji je ikada nastao u nepreglednom prostranstvu mnoštva identiteta. Odvijenom vremenskom linijom, koja gubi svaki oblik mere u bilo kom mogućem obliku i stanju. 

 Cena stvaranja tog nepokolebljivog, jedinstvenog prostora je otkrovenje svih naših postojanja. Trovanjem čulnosti ostrašćenim egoizmom, gubi se merilo vrednosti u ljudskoj egzistenciji. Nema nijednog razložanog ekvivalenta u kome razum bitiše nad poimanjem tako očiglednih suprotnosti, čvrsto uvezanih teškim Gordijevim čvorištem u ovoj luci beznađa. Gde je svaka podela ljubomorno očuvanje gramzivog mazohističkog integriteta nad svakim entitetom lakomislene samouverenosti. Pribranošću stiha u njegovom uzaludnom osvajanju potčinjenosti prejakim rečima, slamajući poslednje utočište ljudskosti u nama. Poslednjom bajalicom neprikosnovene rime reči. Upornošću zveri koja čeka predano svojim instiktima do iznemoglosti. Prividna je realnost apstraktnih momenata koji se uvek sapliću u svoj ovoj beskrajnoj i ispraznoj elokventnosti. 

 Probudi me svojim snom, kada sve ovo prođe. Kada i poslednji zrak sunca iza tvojih očiju zanemi i utopi se u mojoj beznačajanosti postojanja kao čoveka, brata, prijatelja, ljubavnika i grešnika.

Autor: Vlado Božinoski 

Related posts