Kokoška i ja,i trava,i drvo,i sunce,i vetar,i leptir koji širi svoja krila…šepuri seI četiri guštera…jedna porodicaI puž koji hita ka svom cilju,i muve, milioni muva koji su danas dobili bitku sa komarcima,i ptica koja leti u mestu i pušta vazduh kroz sebe Kokoška sve to gledaZavidi toj pticiI ona bi taj vazduh,i ona bi da leti,i ja bih da letimUzmem gutalj piva,ko zna koji po redu,i ja letim!I kokoška sad zavidi meni,a mene baš zabole za kokošku Došla druga, treća, celo jedno društvo kokošakaHoće da me oteraju sa svoje poljane,a…
Oznaka: Autor: Bojan Lojković
Poezija: Džem od šljiva
Brava na mojoj senci je zarđala.Nema više iznenadnih poseta.U mom telu divlja oluja.Zemljotres je porušio sve organe. Raštrkan koračam ka špajzu.Jedino me džem od šljiva može spastiod iznenadnog napada terorista. Čovek, sa žutim zubima i ustajalim zadahom,traži mi cigaru.Nudim mu džem, jer jedino to imam.Zgađeno me pogleda.Kao da mi kaže: Pih.Pomislih: Više za mene. Foto: Pinterest Autor: Bojan Lojković
Poezija: Providan čovek u kožnom odelu
Tenzija ulične svetiljke koja treperi,nagoni me na besciljno trčanjeu smeru ničega.Silazim stepenicama intenzivne mržnje,koja kulja u mom stomaku.Napetost usporava rad srca, cveta koji vene.Ulični svirač, bez instrumenta u ruci,daje ritam treptajem oka.Usta izbacuju kineska slova,kao rezance iz supe. Ogledalo, išarano voštanim bojicamau pravcima vulkanske erupcije,popucalo je kao đon mojih zelenih starki,naprslo staklo na šoferšajbni komšijinih kola.„Nikada se nećeš vratiti“ – govori providan čovek u kožnom odelu.Nestabilan sam kao plovak na talasima.Nesiguran u svoj sledeći potez.Zamišljen stojim na naprsloj dasci.Zaboravio sam repliku.Šaptač je mrtav. Foto: Pinterest Autor: Bojan Lojković
Poezija: Niz ulicu
Zalutala sazvežđa na poluostrvu zagonetki,obasjavaju bronzano nebo iznad moje glave.Vrteška sažaljenja vrti me horizontalno,padam na glavu, više puta, na isto mesto.Izgužvana salveta u mom džepusmrdi na skorelu krv. Tuđe rane primam na sebe,prihvatam njihovu bol. Beskućnik me nudi parčetom hleba,u zamenu za zagrljaj.Sa starog kaputa otpada mi dugmekoje se kao novčić kotrlja niz kaldrmisanu ulicu. Prihvatam hleb za zagrljaj.Dajem kaput za osmeh.Trčim za dugmetom. Foto: Pinterest Autor: Bojan Lojković
Poezija: Mine u glavi
Param svoje srce,zbog tvojih zaštićenih očiju,prekrivenih tamnim staklima,koje ne odaju ništa. Demontiraj ove mine u mojoj glavi.Moje vruće telo isparava.Tvoj hladan dah ga gasi,da se ne rasplamsa i počne da gori. Ljudi koji umeju da volebodre me iz potaje.Video sam svoj odraz u tebi.Tvoje grudi su mi jastuk utehe. Budi pažljiv prema ženi koja slika.Ti, čovek koji pišeš si njen oslonac.Savetuje me pesma u nastajanju. Na gramofonu se vrti ista ploča.Sa njega odjekuje naša pesma.Volim tvoju tišinu,tad te najbolje razumem. Sve je do nas…Sve ono što je važno. Autor: Bojan…
Poezija: Dalje od sebe
Desio se nesklad pokretaRazum kao da je tuđaMisli su mutne, kao farba.Ukrali su mi dan.Okrenuo sam pograšnu stranicu knjige…praznina smeta.Popunjavam mesta bojom,pokušavam da oživim svet u kome život ne postoji.Udišem mrvice prašineGutam ih kao gorak zalogaj.Zaključan u sebi ne osećam vazduh.Da li mi je život oduzet? Vidim dete koje trči,osmeh mu popunjava lice.Ne zna da čak i on ima svoj rok. Zamućen pogled u daljinu gleda,traži ruku spasa da ga povede u pravcušumskog puta koji nema kraj…Iz krčaga vremena moj ponos kaplje,skupljam ga rukama,dok ga zemlja ne upije celog. Sve…
Poezija: Ti i ja
Ti i jai obrnuti mesec,papirni cvet pocepan na polaTupa igla ubodena u drvo koje vene Ti i jaZagledani u izgreban parketMasnu fleku na plafonuOsećaj zagorelog ručkaCrni dim iznad naših glava Ljudi iz budućnosti plačuDeca iz prošlosti se smeju Pogled usmeren ka zidu koji nas deliOsećaj izgubljenog mirisa koji se vraćada sakrije tugu i rasplamsa suze Ti i jaI polomljeno krilo slepog mišaIzlizan đon…Nokat u mesu.Razbijena čaša.Ožiljak na licu… Muzika je prestala da svira.Nema više zvukova.Ostala je samo tišina…Tišina i ćutanje Autor: Bojan Lojković Foto: Pinterest
Poezija: Blatnjavo srce
Ponosno koračamo svetom,dok upakovani opstajemo u kartonskoj kutiji.Mi smo ničiji, zato nam je vrat go. Vičemo na ulice,prenaseljene gradove ibesciljne države.Gledamo u bledi zračak sunca,sa spojenim šakama,molimo ga da zasija…Da nas obasja svetlušću vereu bolje sutra. Merdevinama se penjemo na Mesec.Tamo nas neće mrzeti.Bićemo novi izdanci poštenja.Praljudi bez predrasuda.Regruti pozitivnih misli. Na pločniku je osušena baraostavila oblik blatnjavog srca.Trenutak kasnije, bahati gospodin,u svečanom odelu,ostavio je trag svojih skupih kožnih cipela.Blatnjavo srce je postalo muljavi otisak.Ja sam ga video.Na kratko. Lepota je u oku. Foto: Pinterest Autor: Bojan Lojković
Poezija: Mala moja nesigurnost
Kotrljam svoju nesigurnost po prašini.Izveo sam je u šetnju,da nakupi smrad.Možda joj to pomogne da se ostvari. Svaki put se nakostreši kad sretne odlučnost.Kad naleti na zatvorenost, ona je liže.Dobro se slaže i sa nezadovoljstvom,a na sigurnost reži.To je tako tipično za malu moju nesigurnost. Ona raste iz dana u dan.Vodim računa o njenom zdravlju.Hranim je samo zdravom sujetom.Zahvalana mi je za sve.Poslušna je i voli da se mazi.Samo nek ona živa, zdrava…i vesela bude. Autor: Bojan Lojković Foto: Pinterest
Poezija: Gumene bombone kiselog ukusa
Čovek bez odgovora koračapo gumenim bombonama kiselog ukusa.Slepi psi pevaju zaboravljene pesmeMačke zavijaju piskavim glasomskačući sa visoke zgrade, bez padobrana.Žele-zeka nosi bejzbol palicu radi sigurnostisvojih potomaka. Kada bih pomislio da drvo ne postojiza mene više ne bi bilo mesta u šumipunoj kišobrana. Sloboda stvaraoca je mikro-kosmosu džungli isprepletenih mislikoje prave kratke spojeve opasne po okolinua zdrave za ljudski um. Kako si?Odlično…Ma, sjajno sam.Kako si?Dobro sam…sve je kako treba.Kako si?Onako…nekako sam prazan,ravnodušan prema svemuKako si?Nisam dobro…upao sam u rupu iz koje se teško vadi…Još uvek padam. Autor: Bojan Lojković Foto: Pinterest
Poezija: Mrvice hleba
Disko kugla je ućutkanau mrklom mraku gustom kao smola.Moje noge polivene lavomne mogu ni napred – ni nazadU svojoj postelji Bog pravi mozaik svetaod mrvica hleba, dok jede čajnu kobasicu Odeven svojom nesigurnošću ja puzimka oslobođenju straha od neuspehaPravim beskonačne krugove u kružnom tokunezadovoljstvaStrela preživljavanja pogodila me je u leđa.Trnem od konstantnog bola Odsutan sam…Odlutao sam na neko bolje mestoTamo gde me primećujuGde mi ne treba dugme za uzbunu,ni pištolj ispod kreveta. Leševi mi pričaju o trijumfima prošlostiSavetuju me da je odustajanje jedina opcijaGrobno mesto je zauzetoNi tu ne mogu…