PLAČDvije su rijekeplavile zoru jedna od slutnjerasutih slikapustih vidika druga od ćutnjepropalih snovatuđih okova i dok njihov žubor glasnou koritu ovih venaodjekuje izvan kože niko drugine vidi ihi ne čuje BURATako bih noćas sklopila oči uz širom otvoren prozordok talas vjetra u krošnji šušti i kiša sipi da se na njedra spustilo nijeneko rđavo sidro tjeskobe štopristanište spokoja ljušti apaluba duše škripi KIŠAKappo kappo napukloj ivici kadekaplju sa sljepoočnicau njima bruje poraza trubesa borbenog polja nade kappo kappo trulom oknu prozoraobasjanog u gluvoj noći štopred maglom poginje glavu dokneutješno plače…
metro je punpognuto čelo lupka od prozorkao od stablo djetlićev kljun kažiprst struže zanokticepo lijevoj stranimoždane maseprolaze skice nad lavaboom javnog vc-anapuklo staklood lica pravi Pikasov rad pod đonovimamokrim od kišeasfaltirana ulica dišei tuđi grad nešto mi falii taj je malizakržljan diospleten u lance mog DNK melanholijaljudskog oblikanedovršena na platnu slikapostajem ja Foto: Pablo Pikaso „Gernika“, detalj (Wikipedia) Autorka: Željka Milinčić
kupa se nebo u predvečerjui žute vatre jesenjeg suncaulice grle pod nogom šuška opalo lišćei preplašene zvonom ka nebugrlice hrle ćutimo sami moj grad i jao sjećanjimako stara dva ratna drugara svako na svoj način je skrioosakaćen diopostojanja u dnu ormara slušamo šum krošnje kestenjana strunama granakoje okida prohladan vjetar i obostrano pružamo rukeko povezanipupčanom vrpcom u milimetar opet mu tražimda nam ko nekad sklopljene čvrstou pesnicama palčeve drži dok suton-plamen nebesa pržida srce mojei moga gradajoš malo izdrži Foto: Pinterest Autorka: Željka Milinčić
Puteva trista za bijeg iz djetinjstva Svi žurimo da odrastemo misleći da su nam svi snovi, želje i ambicije zarobljeni u okovima djetinjstva koje ne pruža dovoljno slobode odlučivanja da život krojimo isključivo po svojoj mjeri. Sa druge strane, proces prilagođavanja svijetu odraslih u kojem se odjednom nađemo, prilično je mučan i bolan, jer sa odlukama dolaze i odgovornosti, sa odgovornostima i posljedice. Neko se u tom vrtlogu snađe, sazri, preoblikuje i odlučno istraje u namjeri da uskladi vlastite potrebe i ciljeve sa surovošću života, dok drugi u silnoj želji…
kad jednom odem u svitaj zorei tuga naglo ureže borepod okom koje suzu će kriti topao vjetar nek’ za mnom dunei šumom lišća okine strunešto u avliji neće me biti ko će da pušta svežanj balonada lete visoko do avionadok kao lađa plovi nebom prestaće pjesma ptica na graniko će u suton da ih nahraniizmrvljenim, starim hljebom otac sa čašom će u duetukao da nikog nema na svijetuu hladu loze da samuje ponekad u snu ime mi zvatii niko drugi do stare matineće znati šta mu je a njoj u…
posmatram s krova daljine plavei sitne glaveprolaznika žurno se roje kao u travisvici i mravijednakog lika oblaci jezde i lahor piricvjetni šeširiniz korzo šeću i niko od njih ne diže okogore visokogdje rode slijeću pritišćem grumen želja u džepupo vrućem crijepuprosipam maštu i sanjam rijeku i orlov leti ružin cvijeti staru baštu i tražim oblak u boji srebrada me pod rebrauhvati krišom odnese tamo gdje smokva rastei male lasteplešu sa kišom gdje mi je biće do srži tkanoi sazidanood zore rosne gdje su mi stope srasle u korui svaku poruzemlje…
Može li čovjek biti potpuni stranac u vlastitom životu? Zašto se ponekad osjećamo kao da ne pripadamo ni sami sebi niti svijetu oko sebe? Da li je ravnodušnost prihvatanje ili odbacivanje realnosti i šta prouzrokuje toliki jaz između zamišljenog i verbalizovanog? Ovo su pitanja kojim se pozabavio francuski nobelovac Alber Kami u svom najpoznatijem romanu „Stranac“, objavljenom 1942. godine. Radnja je smještena u Alžiru i sačinjena je od, naočigled, sasvim trivijalnih događaja u životu glavnog junaka po imenu Mersault. Rečenica kojom roman počinje („Danas je umrla mama. Ili možda juče.…
Januar je vrijeme novih početaka, novih želja i novih odluka. Na zidu, to je samo još jedan novi kalendar (u većini slučajeva promotivni), ali u ljudskoj psihologiji osjećaj je potpuno drugačiji i kompleksniji. Novi ciklus, nova očekivanja, novi list sasvim nove knjige. Zvuči kao kliše, znam. Apsolutno je tačno da nove odluke i promjena života iz korijena mogu da se dese u bilo kom danu i periodu tokom godine. Međutim, kad nam je već januar na svjetskom nivou nametnut kao vraćanje na fabričke podatke, zašto ne početi iznova baš sada?…
