kupa se nebo u predvečerjui žute vatre jesenjeg suncaulice grle pod nogom šuška opalo lišćei preplašene zvonom ka nebugrlice hrle ćutimo sami moj grad i jao sjećanjimako stara dva ratna drugara svako na svoj način je skrioosakaćen diopostojanja u dnu ormara slušamo šum krošnje kestenjana strunama granakoje okida prohladan vjetar i obostrano pružamo rukeko povezanipupčanom vrpcom u milimetar opet mu tražimda nam ko nekad sklopljene čvrstou pesnicama palčeve drži dok suton-plamen nebesa pržida srce mojei moga gradajoš malo izdrži Foto: Pinterest Autorka: Željka Milinčić
Oznaka: Autor: Željka Milinčić
Prikaz knjige „Kopenhaška trilogija“ Tove Ditlevsen
Puteva trista za bijeg iz djetinjstva Svi žurimo da odrastemo misleći da su nam svi snovi, želje i ambicije zarobljeni u okovima djetinjstva koje ne pruža dovoljno slobode odlučivanja da život krojimo isključivo po svojoj mjeri. Sa druge strane, proces prilagođavanja svijetu odraslih u kojem se odjednom nađemo, prilično je mučan i bolan, jer sa odlukama dolaze i odgovornosti, sa odgovornostima i posljedice. Neko se u tom vrtlogu snađe, sazri, preoblikuje i odlučno istraje u namjeri da uskladi vlastite potrebe i ciljeve sa surovošću života, dok drugi u silnoj želji…
Poezija: Kada odem
kad jednom odem u svitaj zorei tuga naglo ureže borepod okom koje suzu će kriti topao vjetar nek’ za mnom dunei šumom lišća okine strunešto u avliji neće me biti ko će da pušta svežanj balonada lete visoko do avionadok kao lađa plovi nebom prestaće pjesma ptica na graniko će u suton da ih nahraniizmrvljenim, starim hljebom otac sa čašom će u duetukao da nikog nema na svijetuu hladu loze da samuje ponekad u snu ime mi zvatii niko drugi do stare matineće znati šta mu je a njoj u…
Poezija: Čežnja
posmatram s krova daljine plavei sitne glaveprolaznika žurno se roje kao u travisvici i mravijednakog lika oblaci jezde i lahor piricvjetni šeširiniz korzo šeću i niko od njih ne diže okogore visokogdje rode slijeću pritišćem grumen želja u džepupo vrućem crijepuprosipam maštu i sanjam rijeku i orlov leti ružin cvijeti staru baštu i tražim oblak u boji srebrada me pod rebrauhvati krišom odnese tamo gdje smokva rastei male lasteplešu sa kišom gdje mi je biće do srži tkanoi sazidanood zore rosne gdje su mi stope srasle u korui svaku poruzemlje…
Ravnodušnost kao paraliza pripadanja: O Kamijevom „Strancu“
Može li čovjek biti potpuni stranac u vlastitom životu? Zašto se ponekad osjećamo kao da ne pripadamo ni sami sebi niti svijetu oko sebe? Da li je ravnodušnost prihvatanje ili odbacivanje realnosti i šta prouzrokuje toliki jaz između zamišljenog i verbalizovanog? Ovo su pitanja kojim se pozabavio francuski nobelovac Alber Kami u svom najpoznatijem romanu „Stranac“, objavljenom 1942. godine. Radnja je smještena u Alžiru i sačinjena je od, naočigled, sasvim trivijalnih događaja u životu glavnog junaka po imenu Mersault. Rečenica kojom roman počinje („Danas je umrla mama. Ili možda juče.…
Godina zahvalnosti
Januar je vrijeme novih početaka, novih želja i novih odluka. Na zidu, to je samo još jedan novi kalendar (u većini slučajeva promotivni), ali u ljudskoj psihologiji osjećaj je potpuno drugačiji i kompleksniji. Novi ciklus, nova očekivanja, novi list sasvim nove knjige. Zvuči kao kliše, znam. Apsolutno je tačno da nove odluke i promjena života iz korijena mogu da se dese u bilo kom danu i periodu tokom godine. Međutim, kad nam je već januar na svjetskom nivou nametnut kao vraćanje na fabričke podatke, zašto ne početi iznova baš sada?…