Ne podnosim kišna popodneva,umirujuće zvukei sve one što se bez po’ mukestvore svuda,uvijek poželjni, nikada pozvani,kao pupoljci šareni,kao plodovi rani –a ja sam barakuda,ja sam pomalo ludai još često vjerujem u čuda. Htjela sam kao Jelenada budem žena koje nema,žena nevidljiva,ili sam htjela da budemneuhvatljiva,zasigurno nikako predvidljiva,možda sam mogla da zaustimOdu radostii da se sjećanju prepustim,mladosti, neutaživoj mladostisve da oprostim,kao da mi nikada nije pripadala,kao da je pjesma koja mi se nekadadopadala,pa sada bljesne tek tako,poznata ali nikad do kraja moja,predivnih boja i dezena,ali nikada pravog kroja. Htjela sam da…
Poezija: Barakuda
