Srce Beograda su bolnice, fontane su oči

U novinama pišu da je simbol Beograda ova nova fontana, a ja sedim i razmišljam o tome šta bih želela da predstavim ljudima kao srce glavnog grada. Meni je to srce svaka bolnica, Urgentni centar koji me je više puta primio i u figurativnom smislu previo posle ponoći. Ko zna koliko je ljudi još u toj ustanovi otrgnuto smrti. Moždani i srčani udari, hronične teške bolesti, prelomi…

Tiršova i Institut za majku i dete – koliko sam samo puta nosila tamo rezultate, radila pretrage, i ko zna koliko je nas u tim bolnicama ostalo u životu kad smo bili mali. Ranije se čak i iz tih bolnica išlo na lečenje u inostranstvo. Porodilišta, baš sva koja imamo, koliko je samo nas u tim salama došlo na svet, izmereno, ocenjeno, održano u životu… Radiologija, Punmologija, VMA, Laza, Palmotićeva… Koliko je ljudi samo operisano i koliko izlečeno u svim tim bolnicama. Da, ima i onih koji su tamo umrli, ali to je normalno u takvim ustanovama.

Te ustanove bi trebalo predstaviti kao jedno veliko srce koje neumorno radi i kuca baš kao što kucaju ona prava srca u grudima svih nas. Zamislite da nemamo te bolnice i Institut za transfuziju krvi u kojem se ljudi bukvalno dopunjavaju onim što nemaju, a bez čega ne mogu da žive. Isto kao bez pravog srca tako bi umrli ili bili teško bolesni, zaraženi bez bolnica. Zato mislim da bi pre svega trebalo ulagati u njih i njih predstaviti kao srce ovog grada, kao nešto bez čega se ne može i nešto što je uvek tu za sve nas koji pripadamo ili ne pripadamo toj opštini, ali dobijemo uput i pomoć.

Recimo da su sve fontane dva oka, a bolnice jedno srce. Rade dvadeset i četiri časa svoj posao. Oko je lepo za gledanje, malo plače, ali lepo je. Srce nam kuca nekad jače, nekad slabije, a nekad nepravilno, ali tu je, radi… Ispumpava i upumpava krv koju venama širi u sve delove tela. Znamo da se bez srca ne može živeti, a bez očiju može, pa da li biste više voleli da imate srce koje kuca ili oko koje gleda i koje gledaju? Odgovor svakog samosvesnog, umereno ili visoko obrazovanog i normalnog čoveka bi bio: „Daj to srce.“, pa zašto onda više cenimo, promovišemo, volimo i radimo na očima?

Dakle, što se fontane tiče nije problem kod građana politička pozadina kupovine, već manjak logike koji je toliko novca usmerio na tu stranu. Ne kažem ja da bi trebalo svu estetiku uništiti, preprodati, niti trampiti za crep kojim bi se zakrpili krovovi škola i bolnica, nego da bi trebalo prioritete postaviti na pravo mesto, pa se u skladu s njima ponašati. Džabe nama sto fontana, ako ljudi umiru, razboljevaju se i leče u bolnicama koje su početkom prošlog veka videle bolje dane, nego sad.

Kažu da je fontana turistička atrakcija, da se njome stranci oduševe čim je prvi put vide, ali ja verujem i da se svog oduševljenja postide čim vide i neku bolnicu, pa makar to bilo samo spolja. Dovoljno im je kad bi mnogim hodnicima prošetali, pali bi u nesvest i videli kakvo je pravo stanje u glavnom gradu, pa i u celoj državi. Lepe su oči, dobro je imati ih, ali sjaj u njih donosi srce i bez njega se ne može živeti, a da to ne bude veštački, na aparatima.

A ovaj glavni grad baš tako živi, baš na aparatima. U očima ima sjaja, ali u srcu nema dovoljno snage da ga samo održava.

 

Autor: Milica Janković

Foto-izvor: D. Jevremović

Related posts