Objavljeno reizdanje putopisa „Pisma iz Misira“ Jelene J. Dimitrijević

Udruženje za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“, u svojoj ediciji „Riznica“, objavilo je reizdanje putopisa „Pisma iz Misira“ srpske književnice Jelene J. Dimitrijević (1862-1945). Knjiga je objavljena povodom jubileja – 90 godina od prvog izdanja. Urednik i priređivač ovog reizdanja je dr Ana Stjelja koja je doktorirala na temu života i stvaralaštva Jelene J. Dimitrijević. Kratki putopis pod naslovom „Pisma iz Misira“ koji je Jelena J. Dimitrijević objavila 1929. godine u Beogradu, nastao je tri godine nakon što je srpska književnica putovala u Egipat. Ona je 6. maja 1929. godine…

Putopis: Peštansko jutro

Došla sam da se zaljubim.  Ne u sebe, niti u nekog, nego u mirne trenutke, sunce, obalu. Peštansko jutarnje sunce pomešano sa jakim mirisom jezerske ribe osvanulo je u šest. Mir. Moja soba je mala i rusična, pikantno nautički opremljena. Na zidu sat u obliku sidra i pojasa za spasavanje sa natpisom Ohrid, u uglu ormarić za maketama gusarskih brodova i šatulice od školjki po oljuštenim natkasnama pored kreveta. Kuća  miriše na prošla vremena. Za sebe i svoju gradsku dušu, želim mirise iz baste, mirise kuhinje, mirise obale, planine, ljudi……

Intervju: „Klub putnika“ – „Putovanje je alat za izgradnju kulture solidarnosti“

„Čupava Keleraba“ je imala prilike da razgovara sa Lazarom Pašćanovićem, jednim od osnivača organizacije „Klub putnika“, koja traje već četrnaest godina i sa velikim uspehom zadire u najudaljenije regije sveta. Putovanje ovde nije samo puko kretanje iz jedne tačke u drugu radi čiste zabave, već sa sobom nosi dublje motive koji se pre svega ogledaju u istraživanju različitih nacija i kultura. Sa Lazarom smo razgovarali o počecima rada Kluba, poduhvatima koje su realizovali i aktivnosti koje trenutno plasiraju. Želimo vam ugodno putovanje! 🙂 Šta danas predstavlja čin putovanja i da…

Putopis: Ne daj Bože da te stisne u Budimpešti

FKrenem ja tako vidjeti  grad u kojem nisam bila… Priličan broj godina. Budimpešta moje mladosti. Idem posjetiti kćer koja tamo studira, rekla bih, glumu. Mislim, glumi da studira i ide joj jako dobro. Vlak. Njime se nisam vozila, mogu reći, dvadeset godina (a ti uljudno pretpostavi da sam tada imala 17). Još sam na peronu u Zagrebu i već prisustvujem drami. Dvije minijaturne Grkinje trčkaraju po peronu, mlate ruksacima po nevinim prolaznicima, zaviruju u vagone. Pokušavaju se sporazumjeti s osobom u odori (nadam se da nije pilot). Mojoj prijateljici su…

Putopis: Toscana je tu, odmah iza zavoja

Što sam starija, imam više fobija. Sve su one manje-više pod kontrolom, ali… Idemo u Toscanu, jeee, napokon! Stiže mail dva dana prije puta. Sjedalo 43-44, gornji kat. GORNJI KAT!!! Telefon u ruku. -Halo, nisam znala da idemo double-deckerom, imate li možda još dva slobodna mjesta dolje? – Na žalost, već sam svima poslao obavijest, možda da se zamijenite na licu mjesta? To mi stvarno nije palo na pamet… Da pojasnim, malo mi je mukica kad se vozim gore, a što dalje putujem, sve je gore. Rana zora, autobusni kolodvor,…

Putopis: Izgubljene u Beču

*Tekst je originalno objavljen na portalu „Ziher.hr“: http://www.ziher.hr/putopis-izgubljene-u-becu/ . Što je s tih pet sati ujutro, pa majku mu, zar ne može šest ili sedam? Kako da uživaš u ičemu kad ti svaka crkva koju ideš pogledati služi kao mjesto gdje ćeš sjesti i dremnuti? Evo nas na autobusnom kolodvoru i opet ista priča. Svi čavrljaju, smiju se, dovikuju. Protuprirodno je ustajati u četiri i još biti veseo. Dovučemo se do autobusa, s prikladnim izrazom lica, popularno zvanim ODBIJ. Kaže, jutarnji tip. Pa’ko je normalan jutarnji tip? Krvi bi mu se napila…