Da bi vidio nešto novo i prekrasno zaista ne trebaš putovati 16000 km, dovoljno je otići u Novi Sad, koji je od Zagreba udaljen samo 376,40 km.
Četvrtak, točno u podne. Đurđa, Ana i ja čekamo da autobus krene iz Zagreba prema Novom Sadu.
Poslije beskonačnih pregovora, još dužeg planiranja evo nas napokon na početku naše avanture ili pustolovine. Ovisi s kim razgovaraš.
Prikladno uzbuđene, jedva čekamo da taj autobus već jednom krene. Smijuljimo se i blebećemo bez veze kao djeca. Za one koji nas ne poznaju, nismo baš mlađahne.
U autobusu smo upoznale curicu-Milicu. Djevojka je Novosađanka, a studira u Ljubljani. Ona se pobrinula da ne odemo za Mađarsku i da siđemo s busa bliže apartmanu.
Isplanirale smo put u detalje. U Novi Sad smo došle oko šest popodne, našle adresu na Trgu republike bez problema. I nismo mogle naći apartman. Prvo je Đurđa upala u školu stranih jezika, gdje su je gledali kao da govori stranim jezikom. Onda sam ja pokušala sa konobaricom u restoranu.
– Joj ne znam vam ja to , ali pitajte Maju, ona će znati. I odleprša.
Tko je Maja?
Onda sam upala u kuhinju. Možda je Maja kuharica, savršeno upućena u lokaciju apartmana i pripadajućeg mu ključa.
Kuharica nije bila Maja, ali je znala gdje stoji ključ i gdje je apartman.
Maja je bila vlasnica apartmana koja se pojavila kad smo mi već otišle na večeru, krajnje zbunjena činjenicom da nema ključa. Ni gostiju.
Večera. Pojma nismo imale gdje bi išle na večeru. Toliko o detaljima.
Troje ljudi stoji pred butikom i razgovara. Jedna očito radi u butiku, a drugo dvoje joj skraćuju vrijeme.
– Dobra večer. Ja.
– Dobro veče. Oni.
– Gladne smo. Ja.
Nitko ne zna započeti rečenicu kao ja, nitko.
A onda brzo nastavim dok se nisu počeli hvatati za novčanike.
– Tražimo neki restoran gdje se fino jede, a da nije pretjerano skupo.
Više im nismo bile bitne. Razvila se žestoka debata oko restorana, svatko je mislio da je njegov favorit najbolji. Nadvikivali su se međusobno, kad god bi se netko od njih pokušao obratiti nama oni drugi bi ga brzo spriječili.
Mi smo strpljivo stajale i osluškivale vlastita crijeva kako zavijaju. Pokušale smo ubrzati stvar uskačući u diskusiju i slažući se sa bilo kim. Nije upalilo.
– Fontana. Jedan.
– Daaa. Drugo dvoje.
Svo troje nama.
– Blizu je i nije preskupa. Svakako tražite specijalitet kuće, bila moja drugarica i kaže da je odlično.
Još nekoliko savjeta i uz blagoslove i srdačne pozdrave pustiše nas da odem minutu prije nego bi se onesvijestile od gladi. Nije trajalo ni pola sata.
Fontana. Lijepi restoran, uređen, kako ćemo kasnije ustanoviti da je uređena većina restorana, u shabby chic stilu. Konobar samo za nijansu mlađi od nas.
– Rekli su nam da uzmemo specijalitet kuće. Da je to navodno fino i obilno.
– Navodno!!!
Moju jezičnu nespretnost dočekao je kao osobni napad.
– Nema ništa navodno videt ćete koliko je to fino i moj savet, uzmite dve, a ne tri porcije, biće dosta.
Sve se dogovorimo i za desetak minuta stiže hrana. Ajme meni!
– Tko će to pojesti? Pitam konobara, navirujući se preko brda koje nosi na pladnju.
– Vi. A imate i vremena zatvaramo tek za 10 minuta. I ode smijući se.
Junački smo savladale dvije trećine pladnja, ali dalje nije išlo. Naš prvi susret s novosadskim porcijama. Iskreno, trebali bi imati muške, ženske i dječje porcije i nitko ih ne bi optužio za diskriminaciju.
Plaćanje računa je trajalo malo duže, jer nama dinari izgledaju kao jako puno novaca sve neke hiljade, petstotice. I onda ustanoviš da je 300 dinara sramotan bakšiš. Dok smo izračunale koliki bakšiš da ostavimo skoro je bio fajront. Umjesto da smo kao sav normalan svijet ostavile 10 – 15%….
Pošle smo prema Trgu republike pričajući i smijući se, sad je bilo lako nismo više bile gladne.
– E ovo volim, kad se cijelu večer smijem. Dugo nisam. Ana.
– Ženo imamo toliko godina i toliko razloga da se smijemo jedna drugoj naizmjence, a da nas nitko ne prozove zbog nedoličnog ponašanja prema starijima.
Poslije sve te hrane, jasno ti je da nam noć nije prošla najlakše. Rizik prejedanja u kasnovečernjim satima.
Ujutro smo se išle naći sa mojom FB prijateljicom Gogom. U međuvremenu dok smo čekale Gogu, koja je na drugoj strani Trga slobode čekala nas, malo smo se naslikavale sa starijim uličnim sviračem, koji nam je i recitirao. Pričao nam kako je upoznao Josipu Lisac i Ibricu Jusića.
Čovjek je bio živa enciklopedija, skoro smo zaboravile zašto smo uopće na trgu.
Novosađani su najsrdačniji ljudi u povijesti srdačnih ljudi.
Goga je srećom zaključila da žena koja stoji pred ulazom u katoličku crkvu Imena Marijinog mora da sam ja i tako smo se upoznale. Sad više nije moja FB prijateljica nego nosi počasni naslov Moja Novostečena Prijateljica.
S Gogom smo otišli u jedan kafić odmah do Bulevara Oslobođenja. Kafić je jako zgodno smješten u udubini jedno metar niže od razine pločnika i ne smeta ti buka. Super. Goga nam je pričala crtice iz povijesti Novog sada. Između ostalog:
– Mi Lale baš i nismo neki ratnički narod. Jel znate kad mi ratujemo? Kad se najedemo šunke, a Nemci okupirali bunar.
Iskida nas žena.
Pile smo kavu, kontemplirale o životu i onda nas je Goga odlučila povesti do Cvetne pijace.
Kada smo pregledale pijacu Goga je otišla za svojim poslom, a mi u Petrovaradin. Naravno da nas je primamila krempitama na tvrđavi.
Uvijek zaboravim koliki Dunav zna biti. Ogroman. Kao što znaju oni koji čitaju moje umotvorine, imam raznih fobija, koje su sve više-manje pod kontrolom, ne kažem čijom, ali pod kontrolom. Prije par godina sam shvatila da sam jedini vodeni znak (od ljudi koje poznajem) koji se boji vode.
I sad je trebalo prijeći Dunav, dubok i strašan. Oprosti velika reko, al ja baš moram preko.
Prešla sam ga prilično brzo. Ove dvije su bile na pola mosta kad sam ja već stajala na čvrstom tlu. Bogata mašta je nekad pravo prokletstvo.
Isplatilo se.
Krempite su bile maestralne, a ni pogled preko njih nije bio loš.
I krempite su bile muška porcija. Đurđa i ja smo svoje savladale, jedva. Ana je bila pametnija, pola je pojela, a pola ponijela u apartman.
Kad smo išle prema tvrđavi fulale smo prolaz i našle se na cesti po kojoj su prolazili samo automobili. Okret nazad i ajd da pitamo nekog. Ana je naravno našla potpuno pijanog čovjeka i pitala ga za put. Bio je spreman odvesti je na tvrđavu. Jedva smo ga se riješile i zabranile joj da pita ljude makar i za vrijeme.
Stvarno kad gledaš odozgo na Dunav i Novi sad ne možeš se sjetiti ničeg ljepšeg. Pogled koji, onako lirski, oduzima dah. Dunav je kao ogrlica na vratu grada. Ogrlica koja svjetluca i blista i bez koje Novi Sad ne bio tako chic.
Ako zanemarimo da se bojim i visine, bilo je super. Kaže, moraš se suočiti sa svojim strahovima. Suočavam se, ali ne blizu ograde.
Nazad smo išle busom.
Juha i krempita su nas držale do sutradan, tako da smo navečer otišle samo na pivo. Lijepo je navečer iako je deseti mjesec, toplo je, terase su prepune. Baš ugodno.
I ljudi. Ljudi su divni.
Ujutro smo se opet krenule naći s Mojom Novostečenom Prijateljicom Gogom. Nabavila je neke suhe marelice (dilerica suhih marelica odnosno kajsija) pa smo usput otišle u Vremeplov slastičarnicu na kavu i kolače. Prekrasna slastičarnica sa još ljepšim vrtom. Ta slastičarnica ima tortu Mira Banjac. Pitale smo, nadasve ljubaznu konobaricu, zašto Mira Banjac. Za one koji ne znaju, Mira Banjac je ikona srpskog glumišta i ima 92 g.
– Znate jednom kad je došla kod nas, naručila je čokoladnu tortu, a bio joj je rođendan. Toliko joj se dopala da od tada dolazi uvek za rođendan i naruči tu tortu.
– Onda je Nemanja rekao ajd da nazovemo tortu po njoj kad je već toliko voli.
Nemanja je valjda gazda.
Nakon Vremeplova krenuli smo ukrcati se u još jedan Vremeplov. Ulicu Jovana Cvijića.
Obojimo stvari patosom. Sentimentalni naprijed, ostali stoj.
On je bio dio mog putovanja. Žao mi je što je toliko prije mene stigao na cilj. Život je putovanje u kojem ne želiš doći do cilja. Samo putovati.
Uz njega sam rasla, zaljubljivala se, ostavljala i bila ostavljena. Nema dijela života koji nije bio obilježen nekom njegovom pjesmom. Ulica Jovana Cvijića bila je zapravo cilj mog putovanja u Novi Sad. Htjela sam mu odati poštovanje tamo gdje je živio, a ne tamo gdje je sad. Dio mene mu nikako ne može oprostiti što je umro. Ni sebi što nisam uspjela nabaviti karte za zadnji koncert u Zagrebu. U moju obranu, nisam znala da je zadnji. Nešto ne vjerujem da ore nebeske njive, al’ da i dalje nervira lopove, mediokritete, političare i njima srodne, to vjerujem.
Počivaj u miru Panonski mornaru.
Nakon sentimentalnog vremeplova krenule smo na ručak. U ulici Nikole Pašića smjestio se restoran Veliki.
Ulovile smo mjesto vani. Da budem precizna gledale smo u tanjur jednom bračnom paru dok napokon nisu bili gotovi. Ja volim jesti, što se uglavnom vidi po mojim prilično osebujnim gabaritima. Ali ovo nije bio ručak nego čista poezija. Site i sretne otišle smo do apartmana, pa navečer opet malo u šetnju.
Ujutro smo krenule za Sremske Karlovce, tamo su nam preporučili restoran Pasent. Ovo je zapravo bilo nekakvo sentimentalno-gastronomsko putovanje. U slobodnom prijevodu, putovanje za dušu.
Sremski Karlovci su preslatki mali gradić u podnožju Fruške gore. Sa najljepšom gimnazijom koju sam ikad vidjela. I vidikovcem do kojeg vodi 270 (dvjesto sedamdeset) stepenica. Gore sam došla zato što sam čula ženu kako kaže 70. Pitanje časti. Odozgo vidiš pola Vojvodine i naravno Dunav. Kad nam je Moja Novostečena Prijateljica Goga rezervirala stol u Pasentu rekla je da smo gospođe iz Zagreba, a ja sam mislila pa što mora biti tako precizna, k’o da njih zanima od kud smo.
Mora.
Dobili smo stol do samog Dunava, a hrana je kao i obično bila savršena.
Da ne zaboravim, navečer smo u Plavoj frajli savladale i rezance s makom.
Još nam je samo falila tepsija šampita i gajba piva mlakog, bilo koje boje pa da završimo na podvezivanju želuca.
Ne znam za ostatak Vojvodine ali Novosađanima se nikuda ne žuri. Ne daj bože da pitaš za put kad si u žurbi, nema šanse da stigneš na vrijeme. Dok ti oni objasne pa po tvom praznom pogledu shvate da nemaš pojma, onda te odvedu do ćoška gdje je bolji pogled na željeni cilj i sve ispočetka.
A i zašto bi se žurili, ravničari su, kao uostalom i ja. Koliko god hodaš obzor je uvijek isti.
A i horizont.
Autorka: Jasminka Janeš
