Što sam starija, imam više fobija. Sve su one manje-više pod kontrolom, ali…
Idemo u Toscanu, jeee, napokon! Stiže mail dva dana prije puta. Sjedalo 43-44, gornji kat. GORNJI KAT!!! Telefon u ruku.
-Halo, nisam znala da idemo double-deckerom, imate li možda još dva slobodna mjesta dolje?
– Na žalost, već sam svima poslao obavijest, možda da se zamijenite na licu mjesta?
To mi stvarno nije palo na pamet…
Da pojasnim, malo mi je mukica kad se vozim gore, a što dalje putujem, sve je gore.
Rana zora, autobusni kolodvor, čekaju samo nas.Vodička stoji pred busom sa svojim popisom.
-Dobro jutro, postoji li ikakva mogućnost da sjedimo dolje? – pitam ja
– Je, je, sad ću ja pogledati.
I tako do Rijeke.
Na stajalištu u Rijeci, opet je lovim oko busa i začujem kako govori jednoj gospođi:
-Evo, imate tu dolje slobodno mjesto.
– Pa to sam vas ja pitala još u Zagrebu.
-Nema problema, evo sjednite tu.
Sreća pa bus nije imao numerirana mjesta, jer sljedeći koji su ušli nisu imali gdje sjesti. Ja sam fućkala i gledala kroz prozor, Beba je tipkala i pravila se odsutnom.
Bologna
Bologna. Stari, smeđi grad. Obišli smo što je trebalo obići. Divile se univerzitetu, koji je danas pretvoren u knjižnicu, pa ponovo na bus. Kao što vidiš, nije me se baš dojmila.
– Dragi gosti, htjela bih vam reći nekoliko riječi – oglasi se vodička
– Molila bih vas da mi sad stavite kvačicu uz dodatne aktivnosti koje želite.
Neću valjda morati raditi sklekove ili ići na brzinski tečaj makramea? Zabrinem se ja.
– Pod točkom broj jedan imate večeru u hotelu. Tko želi, večera je 13 eura, što je vrlo povoljno, s obzirom na cijene u Italiji, pa vam to preporučam.
Prva neistina.
– Sljedeće je posjet vinariji. Obilazak vinskog podruma, fešta uz vino,sir i fettuccine. Samo 9 km od termi gdje noćimo.
Druga neistina.
Zaokružim vinariju, Beba kaže da bi moglo biti zanimljivo.
Večeru ne, jer to je hotel s 3*, pa bi i večera mogla biti s 3*. Riskirat ćemo s restoranima.
To se pokazalo razboritom odlukom. Već prvu večer jele smo u restoranu sasvim pristojno, obje za 13 eura.
Vinski podrum. Nismo ga vidjeli, a za 12 eura koliko smo platili taj izlet, dobili smo tri vrste vina, masline, malo tvrđi kruh i fettuccine. Oni koji se nisu sreli s fettuccinima imali su problema odlomiti i sažvakati dotični kolač. Naputak: predviđen je za umakanje u desertno vino.Ako to ne učiniš, postaju vrlo zahtjevna grickalica jer su rađeni bez kvasca. Većina je ostala gladna (kontinentalci ne mare za maslinovo ulje i masline) i postala pijana.Do tamo smo se vozili 25-30 km. Ne 9.
Montecatini Terme. Hotel, mali i stari. Kad kažem stari, ne mislim na povijesnu znamenitost, nego na ruinu. Soba je bila u redu, klima za koju smo dobili daljinski jer smo u potkrovlju, inače se plaća 5 eura po danu. U kupaoni dva reklamna sapunčića i dva velika ručnika debljine kuhinjske krpe. Gdje su ručnici za lice? O šamponima da ne pričam.
Doručak je bio u skladu s kupaonicom, ali koga briga za doručak, krećemo u CinqueTerre, nacionalni park na obali.
Talijani imaju u moru starina jednu novu stvar, funkcionalnu i lijepu – vlakić. Vlakovi su im prilično točni, čisti, moderni, klimatizirani i užitak je voziti se njima.
CinqueTerre
Busom smo došli do LaSpezie. To je lučki grad i izgleda kao svi lučki gradovi. Tamo smo sjeli na vlakić i zaputili se prema prvoj postaji Riomaggiore. Da napomenem, pruga ide tik uz obalu, ali more vidiš na refule, jer si uglavnom u tunelima.
Riomaggiore je pitoreskno seoce smješteno na obali, s kućama u raznim bojama, male uličice povezane tunelima, jer je sve u brdu.
Ima dvije lijepe terase s kojih puca pogled na selo i pučinu.
Odlučile smo da je Riomagiore najljepše što smo vidjele.
Sljedeća je Manarola. Predivna plaža, uličice prepune dućančića, slastičarni, najbolji sladoled na svijetu. I njoki. Njoki su bili vrhunac, domaći u umaku. Naravno da sam dobila mini srčani zbog 39 eura(od toga 6 samo za uslugu). Znali smo i jeftinije jesti.Ali zaklele smo se da nećemo cendrati nad novcima i otišle na sladoled.
Odlučile smo da je ipak to najljepše što smo vidjele.
Ostali su nam još Monterosso i Vernazza. Jedno ljepše od drugog, toliko šarenila i života na jednom mjestu. Tuneli kojima prolaziš od mjesta do plaže su pod mozaikom, morski i ini motivi. Inače bi bilo depresivno hodati kroz dugi sivi tunel.
Za razliku od Germana, Talijani se baš ne ubijaju da nacionalno blago održe u dobrom stanju.
– A zašto i bi? Ljudi će ionako dolaziti, trošiti novce, uživati u postojećem, a oni ne moraju potrošiti milijune eura na održavanje. – Beba će
Ima pravo.
Povratak u M.T. Večera, a onda smo se izvele u grad. To je grad koji većina smatra spavaonicom za toskanske turiste.Ja ne. To je sasvim lijepi, mali gradić s prekrasnim glavnim trgom i termalnim kupalištima, što naravno privlači hokejaše tako da ih je grad pun.Svi su dobre volje,nasmijani i prepuna ih je plesna terasa.
Grad je također pun mladih ljudi, obitelji s malom djecom. Ugodno je.
A onda na spavanje, ne znam da su noge moje.
Firenza
Treći dan Firenza, koja je također prilično smeđa, ali ima nešto što nema nitko drugi na svijetu.
Duomo iliti katedrala Santa Maria dellaFiore. Doslovce mi je pala vilica kad sam je vidjela.
Tebi neće ako je nisi vidio uživo, jer kao što primjećuješ, nikad od mene fotograf.
Katedrala je čudo, majke mi.To je nešto tako lijepo, da te činjenica, da je to izgradio čovjek ispuni strahopoštovanjem. Sve nakon toga bilo je prosječno. Meni. Beba ne pada u nesvijest nad zgradama, nju više zanimaju fiorentinske mačke lutalice i hrana. Ponte Vechio je čisto zgodan, sav u zlatarnicama, šljašti na sve strane, ali ga je lijepo vidjeti.
U Firenzi smo imali lokalnu vodičku, koju nisu čuli čak ni oni koji su imali slušalice. Govorila je na čistom srpskom, što napominjem samo zbog sljedeće izjave:
– Katedrala je sagrađena… Jao, jadna kuca, ima samo tri nogice.
Uz nas je, naime, prošao pas s tri noge.
Mi smo, po običaju, zbrisale vodički i otišle s druge strane mosta. Ručati naravno. Tamo sam naučila da ispunjenje želje ne znači obavezno i da ćeš biti sretan zbog toga.
Beba se opet polakomila za njokima i dobila fine, industrijske, a ja sam naručila spajsi pizzu. Donese on meni pizzu, lijepu, veliku kao kotač, fino tanko tijesto. Ozarim se. Uz picu mala zdjelica čilija. Ok, mislim si ja, ako nije dovoljno ljuto, stavit ću mrvicu. Stavim u usta prvi zalogaj. Finooo.Tri sekunde, a onda me oblio znoj, doslovce. Da ne duljim, iznojila sam pizzu putem. Vatru u grlu nije ugasio ni najbolji sladoled na svijetu. Pazi što želiš, možda ti se i ostvari.Tko zaboga još na to stavi i čili?
Cjelodnevni izlet u Firenzu nastavile smo razgledavanjem, kupovanjem poklona i obžderavanjem sladoledom.
Moram ti ispričati kakvo dijete imam. Čim smo došli u Firenzu, kupila je kolegi s posla nogometnu loptu. Dakle, ta lopta me je dotukla, jer sam naravno ja bila nositeljica lopte.
– U tvom ruksaku ima više mjesta. – reče Beba i zaboravi na loptu
Prvo sam je pokušala nositi na leđima, nikad nisam uspravnije hodala. Pa mi je to dojadilo i stavila sam ruksak na rame, onda nisam imala kud s rukom. Pa sam stavila ruksak odnaprijed i izgledala kao zadnji idiot. Rekao bi čovjek da u Firenzi vlada nestašica nogometnih lopti, pa smo je morali kupiti dok još ima.
Dok sam ručala vatru, podla lopta je uspjela iscuriti iz širom rastvorenog ruksaka i krenuti u samostalno razgledanje grada.Za loptom je trčao konobar, Beba i nekoliko slučajnih prolaznika, a ja sam sjedila i nadala se da neće uspjeti, da će završiti u Arnu. Ne prolaznici, lopta. Na žalost, uspjeli su je uhvatiti prije nego je zamakla za ugao.
Btw, zaključila sam da su naši suveniri, čuvene čaplje i njima srodni, sasvim u redu. Firenca je puna golih Davida, što bi bilo skroz u redu da nisu u bojama. Crveni, plavi, zlatni Davidi vrište sa svih strana. Teško da sam vidjela nešto ružnije. Zamisli samo stan u koji se ti Davidi uklope. Ajme.
Idemo kući, dosta mi je lopte, Davida i hodanja.
Sutra idemo u Lucu i Pisu, pa doma.
Lucca
Lucca je skroz slatki mali grad. Stari dio opasan je zidinama, koje su na vrhu tako široke da jednom godišnje na njima održavaju utrku oldtimera. Došli smo tamo već u 8 ujutro. Grad se tek počeo buditi, tu i tamo neki prolaznik, tek se otvaraju slastičarne i pekare. Nekako ugodno i spokojno.
To je inače rodni grad Giacoma Puccinija. Još postoji kavana u koju je išao, kuća u kojoj je rođen i spomenik, naravno.
Kupile smo skroz gadni kolač s grožđicama, jer su nam rekli da je Lucca poznata po njemu. Nek’ izaberu drugi zaštitni znak. Još malo našetavanja po zidinama i krećemo za Pisu.
Pisa
Ne puno veća od Lucce, ali poznatija. Po kosom tornju, jasno. Nisam uspjela natjerati Bebu da pridržava toranj tako da nemamo tu tipičnu turističku fotografiju.
– Ne’š me sramotit’ – bio je odgovor na moj zahtjev.
Na Piazzi dei Cavalieri naša vodička je pokazala svoju efikasnost. Nedaleko grupe čovjek je svirao harmoniku, što je njoj očito išlo na živce. Došla je do njega i rekla:
– Basta.
On je jadan sklopio harmoniku i ostao nepomičan dok nismo otišli.
Imala je inače svojih trenutaka. Svaki put kad bismo ušli u vlak bilo je za očekivati da obavijesti sve prisutne da smo iz Hrvatske, ne bi da smo s Manhattana. Jedan talijanski bračni par je mislio da smo izbjeglice, laknulo im je kad su shvatili da smo turisti. Navalila je na tri dečka iz Manchestera, prekoravajući ih što trate vrijeme u Italiji kad su mogli vidjeti Hrvatsku. Priznali su da su ljetovali na Braču prošle godine i spasili se.
Jedna sirota cura iz Kine visoka oko metar osamdeset, bila je predmet njenog beskonačnog iščuđavanja:
– Znate, ja poznajem mnoge Kineze (valjda 6 od milijardu), ali nikad nisam vidjela da ima cura visokih kao vi.
Cura je bila generalno zbunjena, ali joj je ipak odgovorila:
– I u Kini ima košarkašica.
Nakon što smo obišle najpoznatiju slastičarnicu u kojoj kosi toranj od čokolade visok 5 cm košta 10 eura, ručale smo, oprostile se od Pise, na bus i za Zagreb.
Epilog:
Toscana je lijepa, pod uvjetom da putovanja ne biraš po fotografijama turističkih agencija kao ja. Sva četiri dana očekivala sam da će se Toscana pojaviti odmah iza sljedećeg zavoja. Nije. Od nepreglednih vinograda, nismo vidjeli ni v. Nitko ti ne kaže da je ona čuvena fotka sa šarenim kućicama fotografirana s mora i da ti nećeš istu takvu ponijeti doma. Toscana koju sam vidjela nije odgovarala mojoj bajkovitoj predodžbi o njoj. Ali stvarno je lijepa, super je hrana, sladoled je, kao što rekoh, najbolji na svijetu. Cijene su visoke samo za one s niskim IQ-om. Ako si iskusan putnik, uvijek ćeš naći jeftinije.
P.S. Sljedeći je Amsterdam, ako se Beba u međuvremenu ne uda ili zaključi da nema novaca za Amsterdam, jer nagodinu ide na Šri Lanku.
Autor: Jasminka Janeš
