Da sam, da sam, da sam geeej

(Ili koliko sam ja promašeni borac za ljudska prava i još promašenija botaničarka) Voljela bih da me prati glas borca za ljudska prava, zaista bih voljela, ali… Da sam kojim slučajem živjela i bila relevantan čimbenik za vrijeme turskih osvajanja, vjerojatno bih zaboravila da sam krenula dizati ustanak i otišla brati ljubičice ili degenije. Da je po meni još bi bili pod turcima, što i nije takva tragedija kad se sjetim Buraka Özçivita. Svi bitni događaji kojima sam prisustvovala bili su ili slučajnost ili sam zalutala ili krenula na jedan,…

Proza: Zvijezde padalice

Semi Idrizi je bio bog. Odlučivao je o životu i smrti, o tome tko će propasti, tko se uzdići, tko će disati, a tko prestati. Vrlo rano je naučio da je strah jedino oruđe koje mu treba. I strahom je vladao već 20 godina. Svi su ga se bojali, uključujući i policiju. Službeno je imao građevinsku firmu. Manje službeno bavio se uvozom i distribucijom snova,te zaštitom ljudi, objekata i poduzeća. Od koga ih je štitio? To je već druga priča. Uvijek je bio okružen svojim ljudima. Nije mogao znati kad…

‘Ajmo u shopping pa Božić je

Kad sam ja bila dijete Kad sam ja bila dijete, Božić je bio obiteljski blagdan. Ništa mu drugo nije ni preostajalo, jer ondašnja Vlast nije baš blagonaklono gledala na javno slavljenje Božića. Religija je opium za mase. Istina, drogiranom masom lakše vladaš. Samo oni to nisu shvatili. Dakle, kao što rekoh, Božić se slavio u krugu obitelji i počinjao je 24.-og navečer, a završavao 26.-og ujutro. Oni koji nisu slavili Božić imali su Djeda Mraza za Novu godinu. Ja sam bila u ovoj drugoj grupi, jer moji roditelji nisu bili…

Putopis: Ne daj Bože da te stisne u Budimpešti

FKrenem ja tako vidjeti  grad u kojem nisam bila… Priličan broj godina. Budimpešta moje mladosti. Idem posjetiti kćer koja tamo studira, rekla bih, glumu. Mislim, glumi da studira i ide joj jako dobro. Vlak. Njime se nisam vozila, mogu reći, dvadeset godina (a ti uljudno pretpostavi da sam tada imala 17). Još sam na peronu u Zagrebu i već prisustvujem drami. Dvije minijaturne Grkinje trčkaraju po peronu, mlate ruksacima po nevinim prolaznicima, zaviruju u vagone. Pokušavaju se sporazumjeti s osobom u odori (nadam se da nije pilot). Mojoj prijateljici su…

Putopis iz Holandije: „Ideš se napušavat, ha?“

Ovim riječima je započeo  konverzaciju moj braco kad sam mu rekla da idem u Amsterdam. Drugi komentar je bio Tinin. Idemo po keksiće, jel da? Pa eto, ni od napušavanja ni od keksića ništa. Beba i ja smo se odlično zabavile i bez dodatnih stimulansa. Ima nešto mazohistično u osnovi mog bića. Kako drugačije objasniti da sam ponovo pošla busom kroz pola Europe u tjedan dana. Svi vi koji ste već čitali moje putopise znate što mislim o ustajanju u 4 ujutro pa vas neću ponovo zamarati opservacijom na temu…

Putopis: Toscana je tu, odmah iza zavoja

Što sam starija, imam više fobija. Sve su one manje-više pod kontrolom, ali… Idemo u Toscanu, jeee, napokon! Stiže mail dva dana prije puta. Sjedalo 43-44, gornji kat. GORNJI KAT!!! Telefon u ruku. -Halo, nisam znala da idemo double-deckerom, imate li možda još dva slobodna mjesta dolje? – Na žalost, već sam svima poslao obavijest, možda da se zamijenite na licu mjesta? To mi stvarno nije palo na pamet… Da pojasnim, malo mi je mukica kad se vozim gore, a što dalje putujem, sve je gore. Rana zora, autobusni kolodvor,…

Putopis: Izgubljene u Beču

*Tekst je originalno objavljen na portalu „Ziher.hr“: http://www.ziher.hr/putopis-izgubljene-u-becu/ . Što je s tih pet sati ujutro, pa majku mu, zar ne može šest ili sedam? Kako da uživaš u ičemu kad ti svaka crkva koju ideš pogledati služi kao mjesto gdje ćeš sjesti i dremnuti? Evo nas na autobusnom kolodvoru i opet ista priča. Svi čavrljaju, smiju se, dovikuju. Protuprirodno je ustajati u četiri i još biti veseo. Dovučemo se do autobusa, s prikladnim izrazom lica, popularno zvanim ODBIJ. Kaže, jutarnji tip. Pa’ko je normalan jutarnji tip? Krvi bi mu se napila…