Ljudi: Staze razumevanja

Postoje ljudi koji nemaju veštu komunikaciju sa drugima. Većinu tih ljudi čine mladi. Ne mogu da izraze sve ono što misle, nešto ih koči. Oni imaju manjak samopouzdanja, misle da nisu vredni slušanja, saveta, podrške. Misle da nisu zanimljivi, da dosađuju drugima. Ne žele da smetaju, da troše tuđe vreme… Misle da nemaju ništa pametno da kažu. Ne žele da se nameću, plaše se reakcije sagovornika. Ne mogu da se opuste, napeti su, lome prste. Stidljivi su, povučeni, sede negde sa strane. Ljudi ih često ne primećuju, a kad se u društvu pojavi neki novi član njemu se kaže…

Religija: Zdravstveni problemi kao manipulativne delatnosti crkava

Nisam vernik, ali ne ulazim u rasprave sa onima koji jesu. Ne dajem sebi za pravo da učestvujem u raspravama oko toga da li treba verovati ili ne, meni ne treba, moji stavovi se ne poklapaju sa tim i gotovo. Mogu da ispoštujem svakoga i da radi tog poštovanja posedim u crkvi sa vernicima kad neko pravi crkveno venčanje, krštenja ili izdaje. Mnogi ljudi iz mog okruženja su vernici, tačnije, hrišćani i to je njihov izbor, samim tim i njihov problem kad ih pop opelješi nakon pevanja. Ono što smatram užasnim jesu manipulativne…

Društvo: Slepci o slepima

Od ranog jutra znam da će mi ovo biti potpuno grozan dan, al’ nije mi to tema ovog teksta. Pet je sati izjutra, kiša je prestala, ptičice skromno cvrkuću, a ja ne verujem svojim ušima. Osim što mi je NVDA poželeo dobrodošlicu desilo se još nešto! Naletela sam opet na slepe u novinama, to je jedna posebna vrsta… Danas, zapravo, svako na osnovu svoje slabovidosti ili svog slepila može da bude objavljen u novinama. Samosažaljivo sklapaju ruke, naizgled pomirljivo pred sudbinom… Onda počnu da se žale na državu, okolinu, manjak…

Ljudi: Otvori oči

Mi ljudi smo čoporativne životinje koje misle da su mnogo naprednije od ostalih stanovnika ove planete. Vekovima unazad smo stvarali sebi neki bolji svet. Prvo smo živeli u velikim plemenima, pa u manjim… Kasnije smo umislili da smo civilizovani i počeli svoje zajednice da nazivamo porodicama. Uvek smo se trudili da budemo bolji, hteli smo da budemo najbolji u gradu, među komšijama, pa i među našim rođacima. Težili smo ka nečemu drugačijem, boljem, lepšem. Hteli smo da budemo veći, jači, uspešniji. Želeli smo da imamo sve što drugi nemaju, ali ni danas ne znamo da budemo zadovoljni…

Ljudi: Strah od osuđivanja

Fali nam iskrenosti, fali nam taj potpuno otvoreni razgovor sa nekim. U želji da budemo dopadljivi drugima gubimo iskrenost manje ili više. Kad odeš na neki razgovor za posao nećeš reći: „Znate ljudi, ja sam lenja, ali mi trebaju pare, pa sam došla ovde.“ Pokušaćeš da pretstaviš sebe u što boljem svetlu. Neki ljudi tad preteruju, neki ne… Isto je i kad ti se neko sviđa. Pokušaš da mu se približiš kroz razgovor. Pričaš mu o onome što ne želiš da kriješ, onome što je dobro u tebi. Nećeš sigurno da mu kažeš: „Nekad noge ne operem…

Društvo: Precenjenost i potcenjenost sposobnosti dece sa invaliditetom

Meni je mnogo žao one dece sa invaliditetom koja zbog roditeljskog uticaja imaju neku nerealnu sliku o sebi. Jedni misle da su previše vredni, drugi pak da su bezvredni. Kao primer uzeću slepu i slabovidu decu, zato što njih jako dobro poznajem, a i sama pripadam tom miljeu. Postoje previše umišljena deca, to su ona deca koja misle da imaju preterano izražene talente za određene umetnosti npr: pevanje, sviranje… Takvoj deci većina ljudi neće reći da ne umeju da pevaju i da nisu stopostotni sluhisti. Ljudima ih je žao, pogotovo…