Ljudi: Staze razumevanja

Postoje ljudi koji nemaju veštu komunikaciju sa drugima. Većinu tih ljudi čine mladi. Ne mogu da izraze sve ono što misle, nešto ih koči. Oni imaju manjak samopouzdanja, misle da nisu vredni slušanja, saveta, podrške. Misle da nisu zanimljivi, da dosađuju drugima. Ne žele da smetaju, da troše tuđe vreme… Misle da nemaju ništa pametno da kažu. Ne žele da se nameću, plaše se reakcije sagovornika. Ne mogu da se opuste, napeti su, lome prste. Stidljivi su, povučeni, sede negde sa strane.
Ljudi ih često ne primećuju, a kad se u društvu pojavi neki novi član njemu se kaže npr: „Aaa, Vlada, pa on je takav, ćuti više nego što diše.“ Do takvih ljudi je teško dopreti, školjka koja biser krije teško se otvara, ali kada se otvori shvatite da je vredelo boriti se. Taj biser je vredniji baš zato što je tajanstven. Ljudi se ne bore dovoljno ili prosto ne mogu da nađu ključ. Većina članova tog društva prihvati činjenicu da je Vlada (tako ću ovde zvati osobu koja ćuti) takav i tu se priča završava, ali da li se stvarno završava?
  • Ne, naravno!

Možda niste svesni toga da bi vam se taj lik svideo, da imate nešto zajedničko. Vi, zapravo, nemate pojma ko je on, kakve knjige i muziku voli ili šta je njegov hobi. Znate samo da nije pristupačan i to je sve. Na osnovu toga sudite bez dokaza i smatrate ga dosadnim. Pokušajte polako da mu se približite, sačekaće i vas onaj ledeni zid koji je mnoge oborio, ali budite uporni. Vi budite čekić i razbijajte hladnoću polako. Prvo postavljajte malo pitanja, ono osnovno, čisto da vas primeti i zapamti. Kasnije pokušajte da „ubodete“ pesmu ili pratite ritam njegovih ruku dok se neka peva. Strpljivo stazom razumevanja hodajte, čeka vas na kraju taj biser.
Da, zaista mislim da nam fali saosećanja, ne samo pojedincima, već celom društvu. Postali smo opsednuti sobom i ne vidimo druge dovoljno. Počeli smo da se dokazujemo spuštajući ili ignorišući druge. Novajliji je rečeno da je Vlada takav, on je popustio da bi se prilagodio, video je da oni ne primećuju ništa neobično i nastavio je da se prilagođava njihovom ponašanju. Sopstvene potrebe stavljamo ispred svega: „Ako je cela planeta ugrožena zbog mene to me ne zanima, bitno mi je da sam ja uradio to što sam naumio.“ Skoro sam čitala neki članak u jednim stranim novinama, pisali su o nekoj ženi koja je, ukratko rečeno morala da bira između toga da spase svoje dete ili da spase dvadesetoro tuđe dece. Izabrala je u deliću sekunde drugu opciju! Komentari su bili poražavajući, od onih u kojima je vređaju – do onih u kojima pišu da je bezosećajna. Dakle, poenta priče je u tome da se moramo žrtvovati i da moramo nešto dati da bi nešto dobili. Ova žena je dobila poštovanje mnogih ljudi i smirila je jedan deo svoje savesti. Da li je borba bila vredna truda procenite sami na vašem primeru.
Nikada se nije više pričalo i pisalo o ravnopravnosti, poštovanju različitosti i jednakosti, pa opet toga nikad manje nije bilo. Pored glave mi k’o komarac zuji rečenica: „Pas koji laje ne ujeda“, pa da, potpuno tačno! Razumevanje koristite, a ne osuđivanje – nisu svi bradati, visoki momci teroristi. Nije sektaš svako ko nije vernik. Nije narkoman, ni čudak svako ko ćuti i gleda u jednu tačku. Nije ludak onaj ko ide kod psihologa. Skini okove s ruku koji te sprečavaju da razumeš nepoznate ljude. Ne budi primitivan, prihvati ruke koje su ka tebi ispružene. Niste veći čovek od svakoga, ali možete da rastete još!
Autor: Milica Janković

Related posts