Gledam te očima djeteta
i usput skrenem pogled ka zidovima
punih vlage
ali i punih neizgovorenih i nenapisanih riječi
punih misli, sjećanja i prigušenog svjetla
dok je dvoje mladih ljudi bludničilo
gledam te očima rodnog suncokreta
i koricama knjige
i ciglenim zidovima na kojima se tu i tamo
nađe pokoja rupa – bila ona pokrpana ili ne,
sve zavisi od novih generacija buntovnika
gledam te i očima meduze
i mislim si
je li stvarno potrebno da ako me dodirneš
da se opečeš o moje električno tijelo
mislim si
i je li potrebno da plivam toliko
kada znam da neću naći ono što tražim
jer da bih pronašla, prvo trebam postati kopneno biće
a ja sam samo meduza
samo djetinji osmijeh
samo rodni suncokret
i korica knjige
nisam čak ni bogato ukrašeni okvir slike
ni osmanlijski tepih
ni svježe skuhana kava u rano jutarnjim satima
sve sam ono što nisam
i toliko sam se udubila u tu priču da sam
sve samo ne čovjek, da sam i sama povjerovala u to
dakle, gledam te nadajući se da ću
postati ono što želim –
kopneno biće koje će biti u mogućnosti osjećati
sve ono što prije nisam mogla
gledam te jer prija mi ono što vidim
i puko očekivanje nečega novoga, drugačijega,
nečega što ne postoji ni u književnom, ni u umjetničkom, morskom,
kopnenom, ni u nikakvom svijetu
čak ni na rubu pete galaksije
gledam te da bi moja duša narasla
i nahranila se, ne duhovnom hranom
već tvojim pogledom koji siječe i lomi i mami i očarava
ali i biva na zavidnoj razini
Autor: Josipa Lesinger
