Proza: In memoriam – Priča s happy end-om

Ležao je na pločniku širom otvorenih očiju, ne shvaćajući baš ništa. Pored njega je klečala nepoznata žena i plakala. Bila je to baš feš ženica, od onakvih kakve su mu se uvijek sviđale, ali eto nikad nije uspio pronaći jednu takvu da s njom provede život, a htio je. Valjda mu je bilo suđeno da život provede kao samac sa zlatnim ribicama . Volio je govoriti kolegama s posla da mu je hobi akvaristika. Istina je bila da je imao dvije zlatne ribice u onoj zgodnoj okrugloj posudi u kojoj ljudi obično drže jednu do dvije male ribe.

Žena je plakala, kršila ruke, nešto govorila, ništa nije čuo, ali je vidio da joj se usne miču. Kao da je odjednom izgubio sluh. Pored uplakane žene stajale su još dvije, nešto mlađe od nje, plavuša i crnka. Crnka je položila ruku na rame žene koja je klečala pored njega, onako sućutno, toplo i  ljudski.

Pokušao je nešto reći, pitati što se događa, a onda se jednostavno ugasio. Barica Kokotić je otaljavala zadnje godine pred mirovinu. Kao i svakog jutra nahranila je mačka i krenula na posao. Taj dan je navršila 57 godina. Osim mačka, nije imala nikog. Bivši muž se ne računa.

Kad je izašla iz zgrade i zamakla za ugao, primijetila je neku strku. Znatiželja je natjerala da priđe bliže. Na pločniku je ležao muškarac. Nešto je natjeralo da se progura kroz gomilu i čučne pored njega. Gledao je u nju, bar joj se tako činilo, širom rastvorenih očiju. Baš je nekako lijep, pomisli i odmah se posrami, jer čovjeku je očito loše, a ona razmišlja o glupostima. Iznenada počne plakati. Zašto zaboga!?

-Je li itko zvao hitnu, dajte ljudi pomozite. Držala ga je za ruku i bodrila da izdrži.

Sara Dedić i Hana Bernstein nikad se nisu srele, a imale su toliko toga zajedničkog. Obje su prošle četrdesetu, zaglavile na dosadnim poslovima ,podstanarke. Sara u vezi s oženjenim kolegom s posla, Hana ni to. Članice raznoraznih klubova i pasionirane gledateljice sapunica.

Sara je tog jutra žurila na posao kad je ugledala muškarca kako se ruši na pločnik. Nikad nije bila žena od akcije pa je samo stajala i gledala nadajući se da će mu netko pomoći. Hana je naišla na taj prizor minutu kasnije, nazvala hitnu, razmaknula ljude, opipala mu bilo i onda stala pored žene koja je neutješno plakala i položila joj ruku na rame.

Sara je napokon pomakla noge i došla do njih dvije, uto je stigla i hitna. Odmah su započeli reanimaciju, ali bilo je prekasno. Pokrili su ga, unijeli u ambulantni auto i odvezli se. Bez sirene. Sara i Hana su se istovremeno sagnule i podigle uplakanu ženu sa pločnika.

-Gospođo, je li to vaš suprug?

-Ne, ni ne poznajem ga.

Hana i Sara se pogledaju, čudeći se.

-Pa zašto toliko plačete?

– Ne znam, ali…bio je tako lijep čovjek. Reče Barica tiho.

To su već razumjele.

– Gospođo, idemo nas tri na kavu, poslije ovoliko uzbuđenja, zaslužile smo malo zakasniti na posao. Otišle su u kafić iza ugla, što dalje od mjesta tragedije. Kada je konobar donio naručeno, za stolom su bile tri potpuno drugačije žene. Smijale su se, razmjenjivale brojeve, dodavale se na Fejs i zaključile da je dan koji je tako loše počeo, na kraju ispao sasvim dobar. Bilo ih je baš lijepo za vidjeti tako vesele.

Dnevne novine su nakon nekoliko dana u rubrici umrli objavile :

Javljamo tužnu vijest, da je naš dragi Goran Radić  iznenada preminuo 11.12.2017 u 60-oj godini. Ispraćaj će biti 15.12.2017. na groblju Miroševac.

Ožalošćena sestrična Marica.

Autorka: Jasminka Janeš

Foto-izvor: Pinterest

Related posts

Leave a Comment