Proza: Jugoistočno od tuge

Danas se udaje. Osmijeh s kojim se probudila svjedočio je da se danas udaje za Josipa.

Iako se probudila rano, kućom je već vladala užurbanost. Čula je majku kako prigovara ocu što još nije izveo konje.

Dok se umivala, pomisli kako to da još nema Borke. Njih dvije su bile najbolje prijateljice od kad znaju za sebe. I opet je probode žalost, što joj ona ne može biti kuma.

– A što ćeš dijete, druga vjera je druga vjera. Majka će, kad joj se požalila.

– Pa zašto majko, Bog je jedan.

– E ‘ćeri, ne znam ti ja to, tako kaže župnik, a on zna najbolje.

Svadba je bila velika, došlo je skoro cijelo selo. Sve je prošlo u najboljem redu i u duhu slavonskih običaja. Zapravo sve bi prošlo, da nije bilo incidenta za koji Marija nije ni saznala.  Momci su se malo ponapili i počeli izazivati Jovicu, Borkinog brata, ali je Marijin otac uskočio i smirio duhove.

I tako je Marija otišla u novi dom. U novom domu, nova pravila.

-Znaš ‘ćeri, nemam ja ništa protiv, al’ ti si sad udata žena, ne bi se trebala više toliko viđati s prijateljicom.

-Ali majko, ona je moja najbolja druga.

– Je, je, ne kažem ja ništa, al ne priliči se, k’o da si još cura.

Ipak su se uspjele vidjeti, kad god bi došla svojima.

Bilo je to  ljeto 68-e.

Za godinu dana, udala se i Borka te došla živjeti par kuća dalje od Marije. Njen muž je bio dijete iz mješanog braka. Do prije par godina, nitko to nije ni spominjao, ali sad je sve to nekako postalo važno. 

1970. dobile su prijateljice svaka po sina, u samo par mjeseci razmaka.

– E sad će i naša djeca rasti skupa i biti najbolji prijatelji.

Tomo i Boro su uistinu rasli skupa, sjedili u istoj klupi i bili nerazdvojni.

Krajem 80-ih, svašta se moglo načuti, kružile su priče o raspadu Jugoslavije.

Ljudi su bili pomalo zabrinuti, ali ne previše. Čak i kad je počela Balvan revolucija, u selu su se iščuđavali.

– Ma što to ima s nama, smirit će se oni i sve će biti po starom. Marijin otac će, kad su mu došli u posjet. 

– Ne znam komšija, ne sluti na dobro – reče Borkin otac koji je također bio za stolom.

– Ma ajde komšija, pa u Slavoniji smo, ‘ko će nas dirat’.

Nije prošlo ni mjesec dana, kasno u noć Mariju probudi lupkanje po prozoru. Odgrne firange i ugleda prijateljicu kako baca šljunak u prozor. Mahne joj da izađe.

-Što je bilo, zaboga? 

– Mi bježimo u Bosnu, diže se vojska, ni za muža, ni za sina neće biti dobro u koju god da odu. Samo sam htjela da znaš da moramo ići. Javit ću ti se budem li ikako mogla.

Obje počeše plakati istovremeno.

Zagrliše se i Borka otrča u noć.

Ujutro, sve se uskomešalo. Svekrva samo brunda:

– Znala sam ja, pogani je to soj, vidiš pobjegli pa će od nekud pucati po nama.

– Nemoj tako majko, dobri su to ljudi, pa znamo ih cijeli život.

Pisma iz Bosne su stizala uglavnom preko Splita, pa je tako i do Marije stiglo jedno. Kad je rat krenuo i u Bosni, Borkini više nisu imali kud i obojica završili u srpskoj vojsci.

Sjedila je u svojoj sobi, čitala pismo i plakala po njemu. Njen muž i sin su se prijavili u vojsku, odmah na početku rata. Svake vijesti na televiziji bi oplakala, već se čudila od kud joj toliko suza. Tješilo ju je jedino to što su bili zajedno, da paze jedan na drugoga.

Sjedeći u podrumu slušala je kako tuku po obližnjim Vinkovcima. U kući su ostali samo ona i Garo, čekajući da se njeni vrate. Garo se bojao pucnjave više nego ona. Sjedili su u mraku, on cvileći povremeno, a ona moleći Boga da sačuva njene.

Pola sela se razbježalo, neki u inozemstvo, neki kod rodbine u Zagreb, ali ona nije htjela otići. Što da njeni dođu iznenada, pa u praznu kuću. A usput je pazila i na Borkinu. Seoski derani su kamenjem porazbijali prozore. Ona ih je potjerala,  a onda cijeli dan zakivala daske po prozorima.

Neku noć je vojska prolazila kroz selo. Odjednom se začu kucanje na vratima.

-Majko, otvori majko, ja sam. Zazove je sin.

– Sine moj! Poleti mu u zagrljaj.

– A ćaća, di ti je ćaća, jel’ živ?

– Živ je majko, živ, ali smo se razdvojili.

Pričali su dugo u noć, a onda on ode za svojom jedinicom. Opet Marija plače, al’ sad od sreće, što je vidjela sina i što mu je otac živ.

U Borkinu kuću doselila se obitelj Hrvata iz Bosne. Čudno je bilo Mariji to gledati, ali ljudi su izgubili svoju kuću i jedva izvukli živu glavu, pa je pošteno da je imaju kamo skloniti.

Kao dobra susjeda, otišla je s punim rukama štrudle od jabuka i friško ispečenim kruhom da im zaželi dobrodošlicu. Ljudi su je lijepo primili, obradovali se darovima, posjeli je i žena je brzo skuhala kavu i izrezala štrudlu pa se priča razvezala.

Ispričali su joj kako je bilo, što se sve dogodilo, na putu do Hrvatske. Marija je sjedila, nijema od prepasti.

– Bogu hvala da smo iznijeli živu glavu – završi čovjek priču.

– A vi, sami, ha? -upita žena.

– Da, moji su u vojsci od prvog dana.

-A čija je ovo kuća? -upita žena.

Marija joj reče.

Muž i žena se pogledaju:

-Znate li išta o njima od kad su otišli?

– Ah, uspjelo joj je poslati mi jedno pismo. Znam da su joj muž i sin u srpskoj vojsci, al što će, nisu imali izbora.

– Možda nisu, ali su mogli izabrati ne činiti zvjerstva.

Marija skoči, prevrnu stolicu, sva se zacrvenjela od ljutnje.

– Nemojte tako, znam da ste svašta prošli, ali optuživati ljude koje ne poznajete, nije u redu.

– Ma svi su oni isti. Mislite da su njima ruke ostale čiste?

Marija ustade i pobježe kući bez pozdrava.

Nije moguće, nije moguće, grozničavo je ponavljala. Ne znaju oni njih.

Prošlo je mjesec dana od kad je vidjela sina. Susjedima više nije odlazila, samo bi ih pozdravila u prolazu. A onda su joj na vrata došli Marko i Stipa. Kad im je vidjela lica, znala je.

-Koji?

-Marija sjedni.

-Koji?

-Obojica, u Vukovaru.

I tad je umrla. Hodala je, hranila kokoši i Garu, pojela nešto kad bi bila gladna, ali je bila mrtva iznutra. Suze joj presušile, skamenile se. Noći su bile najteže. Stezalo ju je u prsima kao da je nešto drobi. Svaki šušanj bi je natjerao da skoči, misleći kako njeni dolaze. Živi su, živi.

Ali nisu.

Rat je završio, susjedi iz Bosne nekud otišli, život se polako vraćao u selo. Garo je uginuo od starosti i Marija ostala sasvim sama.

Uobičajila je predvečer, kad nahrani živinu i pozavršava sve poslove, sjesti na klupu pred kućom. Zaveze se u misli i tek kad mrak počne padati uđe u kuću. 

Iz misli je prenu zvuk auta. Trznu se, ne vjerujući očima, učini joj se da je u autu vidjela Borku. Auto se zaustavi ispred njezine kuće i Borka izađe iz njega. Mršava, propala, ali ipak ona. 

-Marija!

Kad je začula svoje ime, poskoči s klupe i pobježe u kuću. Zaključa vrata i počne plakati. Plakala je za svojima, za njenima, čula je Marija da su obojica poginuli par dana nakon što su se prijavili u vojsku. Plakala je, ali nije mogla oprostiti.

Nije više sjedila pred kućom. Iznijela bi tronožac u dvorište iza kuće, pa tamo sjedila, dok su kokoši čeprkale po dvorištu oko nje.

Ta zima je bila hladna. Susjedi su joj kao i uvijek dovezli drva, izrezali pa i nacijepali jedan dio. U kući je bilo toplo, približavao se Božić. Čistila je cijelo jutro, da sve bude kako treba. Načas je širom otvorila prozor, usprkos  hladnoći, da pusti svježi zrak. Odjednom začuje vrisak, poleti prema prozoru, nagne se da vidi otkuda dopire i ugleda Borku kako leži na dvorištu.

Izjuri iz kuće, ostavivši širom otvorena vrata. 

-Evo me, evo me! 

Utrči u dvorište i sagne se da je podigne. Ona zajauče.

-Nemoj, mislim da sam slomila nogu.

-Čekaj, idem po susjede.

– Stipa, Stipaaa, dođi, pomozi, Borka slomila nogu.

Prenijeli su je u krevet i pozvali hitnu.

Odvezli su je u Vinkovce u bolnicu. 

Sutra ujutro krene Marija na autobus, pa za Vinkovce. Došla je s vrećicom naranči, dva sata prije posjeta. Sjela u hodnik i čeka. Kad je došlo vrijeme, zaputi se u sobu.

– Dobar dan, kako si?

– A evo, kako vidiš, noga u gipsu, a tlak mi skočio pa su me zadržali dok ga ne vrate u normalu. Kažu da će me sutra pustiti kući.

-A, dobro.

I više nije znala što bi rekla. Nakon što je posjedila neko vrijeme u tišini:

-Pa dobro, idem ja sad, evo tu su ti naranče.

-Hvala ti.

I ode na autobus , pa kući.

Sutra, taman oko ručka, ugleda ambulantna kola i bolničare kako pomažu Borki da uđe u kuću.

Stala je nasred kuhinje, sva neodlučna, a onda uze zaimaču, napuni šerpicu paprikašem i krene preko ceste.

-Došla sam ti zapalit’ vatru, a evo ti ručak, pa jedi dok ja završim.

I tako svaki dan, dok joj nisu skinuli gips.

A onda su se preselile na klupu ispred kuće, tamo ih i danas možeš vidjeti. Dvije starice u crnini. Ne pričaju puno, sjede i prebiru po uspomenama. A i kad progovore, uglavnom se vraćaju u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavno i dobro. Kad ih mlađarija ispituje kako je bilo za vrijeme rata uvijek čuješ isti odgovor:

-A pusti sine, rat je bio i prošao, Bogu hvala.

Autorka: Jasminka Janeš

Foto-izvor: Pinterest

Related posts

Leave a Comment