Otkad sam zašla u respektabilne godine, odlazak tramvajem od točke A do točke B zna se pretvoriti u pravu pustolovinu. Vjerojatnost da ću izaći na pravoj stanici obrnuto proporcionalna je ozbiljnosti teme o kojoj razmišljam. Ako samo sjedim i gledam kroz prozor, gotovo je sigurno da ću izaći na željenoj postaji.
Četvrtak je. Četvrtkom idem na thai chi u Maksimir. Pazim na izlazak, jer obično kasnim. A i postalo je prilično zahtjevno naći ih, jer stalno mijenjaju lokaciju i ako ne stignem na vrijeme moj tai chi se pretvori u trčkaranje maksimirskim livadama i traženje grupe.
Evo me na pločniku točno preko puta ulaza u park. Dan je divan.
Prema meni trči hrpa ljudi. E svašta. Tu je stadion, ogromna livada za vježbanje, pored stadiona sa stazama za trčanje, park Maksimir, a oni trče pločnikom.
Prethodnik je odmaknuo nekih desetak metara, ali koliko vidim ulaže znatno više energije nego ostatak ekipe. Oni trče nekako kao vojska, futuristička, robotolika.
Odmjereno i sigurno.
Pomaknem se u stranu da im ne smetam, podignem pogled i smrznem se. Ono što sam ugledala bio je strah. Ogromne prestrašene oči. Milosti Božja, oni ne trče s njim, nego za njim.
Kad su me napokon obišli vidim da trče preko ceste izbjegavajući automobile. I svakom sekundom smanjujući razdaljinu.
S ono malo mozga, koji još nije podlegao panici, počnem kopati po ruksaku tražeći mobitel. Ne znam zašto. Nikad ne nosim mobitel kad idem na vježbanje.
Stigli su ga. Već prvi udarac ga je bacio na pločnik. Udaraju ga nogama. On pokušava zaštiti glavu, ali onda ga dignu pa nastave šakama, dok opet ne padne.
Kopam po ruksaku. Suze mi zamućuju vid. Prestanite, prestanite životinje, vrištim u sebi.
Nešto se dogodilo. Vidim da su mu ruke pale pored tijela, više se ne brani. Glava mu leži pod čudnim kutom. Ma nije… samo se onesvijestio. Zovite hitnu. Vrištim. Ne znam zašto me nitko ne čuje.
Zvijeri uzimaju njegovu torbu s laptopom i onim laganim, sigurnim trkom zamiču u Bukovačku.
On leži na pločniku. Sam. Dvadeset i nešto sitno. Potpuno sam.
Ispred mene se otvaraju vrata tramvaja broj 7. Idem kući.
O ne, trebala sam prijeći cestu da bih išla kući, sad idem u Dubravu. Ali da sam prešla cestu…
Ne, ne mogu ja to, netko će drugi.
Foto: Pinterest
Autorka: Jasminka Janeš